Nema velikih moralnih dilema kod Vlahušića, pa čak ni kada su stvari prilično očite i vrlo jednostavne. Kad mu je na vrat natovarena prva afera, tvrdio je da se radi o politički montiranom procesu, a pravomoćnu osudu dočekao je kontraoptužbom o lažnim svjedočenjima protiv njega. Kad mu je Državno odvjetništvo uputilo i drugu čestitku, okrenuo se bandićevskoj retorici i objašnjavao da se time uopće ni ne bavi jer, kao, ima važnijeg posla.

Upravo u tom trenutku gradonačelnik Dubrovnika definitivno je otklizao na onu stranu političke pristojnosti i korektnosti: upitan o kaznenim postupcima odgovarao je 'Robinom Hoodom', provociran tvrdnjom da bi ipak morao podnijeti ostavku odgovarao je konstrukcijom o 'poroti dubrovačkih građana koja je donijela svoju presudu bez obzira na sudove'.

Jer, kao, oni znaju bolje.

Kombinatorika i dealovi sa svima

Andro Vlahušić (56) Dubrovnikom upravlja od 2009. i činjenica jest da je na neposrednim izborima tri puta pobijedio HDZ-ove kandidate, no jednako tako vrijedi primijetiti da se velik dio vremena na vlasti održavao čudnovatom političkom kombinatorikom i specifičnim lokalnim dealovima sa svima, pa čak i zakletim neprijateljima. Već je, recimo, gotovo zaboravljena epizoda o 'Dubrovačkom dogovoru', na kojemu su se desnica i ljevica ujedinile kako bi progurale već pomalo mitski projekt golfa na Srđu. Ovih dana nastojao je spasiti svoju fotelju od prevrtanja tako što je inicijativi 'Srđ je grad' ponudio sve suprotno - potpuno brisanje golfa iz svih gradskih financijskih planova - no bilo je jasno da je zakasnio...

Valjda je po ustaljenoj praksi računao da su politički dogovori uvijek mogući ondje gdje ima dovoljno novca, a barem u Dubrovniku ima ga napretek: s više od pola milijarde kuna godišnje ovaj grad raspolaže s najviše novca po stanovniku, a onda se to osjeti i u svakodnevnom životu. Iznos je u Vlahušićevu mandatu doslovce udvostručen, dijelom i zahvaljujući obračunu s Društvom prijatelja dubrovačke starine te stavljanju pod kontrolu tvornice para zvane gradske zidine, a onda je samo trebalo mudro dijeliti i pametno ulagati.

On je to činio dosta učinkovito: malo subvencija ovdje, malo potpora građanima ondje, malo na reklamu i eto ti sretne i zadovoljne sredine. Dovoljno barem da ih malo što dira, pa čak i kada na vidjelo izađu neugodni podaci o milijunskim posudbama javnog novca prema privatnoj tvrtki gradonačelnikova koalicijskog partnera Pere Vićana (Dubrovački demokratski sabor).

Koliko god Vlahušićeva obrana formalno možda bila na mjestu i kako god protumačili podatak da 'Grad na koncu nije oštećen', u stvarnosti je tim slučajem postao diskreditiran i na njega je otvorena sezona lova, pa je bilo samo pitanje koliko će agonija trajati. U dosta tužnom razvoju događaja gradonačelnikovu osuđivanost tolerirali su i građani i politički partneri, uporno ga nagrađujući kandidaturama i izbornim pobjedama, čime je Hrvatska pokazala da je moguće u petnaest godina napraviti kvantni skok unatrag.

Povijest Vlahušićeve tvrdoglavosti

Jer, upravo je Vlahušić ispaljen u hrvatsku političku orbitu 2001. postavši ministar zdravstva umjesto Ane Stavljenić Rukavine koja je podnijela ostavku zbog afere oko neispravnih dijalizatora - premda osobno u njoj luk nije ni jela ni mirisala. Bilo je to doba demokratskog uzleta Hrvatske u kojemu se očekivalo podizanje političkih standarda na barem pristojnu razinu, u čemu je zapaženu ulogu trebala igrati njegova Hrvatska narodna stranka svojim naglašenim gardom moralne superiornosti. U međuvremenu su mnoge iluzije potpuno izgubljene ili pogažene, pa nam ni Vlahušićeva tvrdoglavost više ne izgleda toliko neobičnom.

Iako, kvragu, mogao je barem odglumiti kajanje; pa čak i Milan Bandić nakratko se bio povukao s dužnosti nakon onog znamenitog pijanstva za volanom i maltretiranja revnog policajca koji ga je zaustavio.

Uglavnom, dubrovački mini Bandić očito će na neko vrijeme morati pauzirati od politike jer se ipak nije pokazao spretnim u kombinatorici i pregovorima s HDZ-om, poput zagrebačkog kolege. Danas izjavljuje da 'nema rezervnih opcija i ponuda' i bit će zanimljivo vidjeti hoće li se njegova karijera sunovratiti prema liječničkim vodama, kao mnogim kolegama prije njega koji su se uklopili u vjerojatno jedinstven svjetski trend medicinarske okupacije političke sfere.

Po struci on je endokrinolog, specijalist interne medicine, no sam sebe prije svega će neskromno proglasiti aktivistom i izabranim vođom, velikim organizatorom, fajterom za društveno dobro kojemu na putu, naravno, stoje sve sami mrzitelji nesposobnjakovići. On je Robin Hood, a svi ostali su zločesti i izdresirani vojnici kojima dobrobit puka u najmanju ruku nije ni u primislima.

Ipak nije nadmašio 'Mamu Šulju'

Jednako kao što se u gotovo svakom razgovoru s novinarima još hvali ponosnom epizodom organiziranja konvoja za ratom opkoljenu enklavu u Novoj Bili, tako će i za koje desetljeće vjerojatno vući vlastite zasluge za dubrovački procvat ili 'procvat', unikatnu verziju totalnog, ali elitnog turizma u kojemu svi zarađuju, no grad i njegova supstanca ubrzano nestaju. Značajniji prigovori na ovaj trend još nisu zabilježeni, vjerojatno jer u maloj sredini prevladavajući broj građana još uvijek prepoznaje vlastitu, barem kratkoročnu korist.

U takvim situacijama i s hrpetinom love nije previše teško vladati, iako vrijedi primijetiti i da Andro Vlahušić u svojih sedam godina barem u nečemu nije uspio nadmašiti svoju prethodnicu Dubravku Šuicu, u lokalnim okvirima poznatu pod nadimkom 'Mama Šulja'.

On je, naime, uspio zaraditi 'tek' pet milijuna kunau nekretninama i milijunčić u dionicama i ušteđevini.