Psellus, analitičar community portala Tribina.hr te vrsni poznavatelj MMA, u svojoj analizi do detalja je analizirao Filipovićevu karijeru ili kako on kaže ostavštinu:

Koliko mogu posljednje borbe značiti za ostavštinu Mirka Filipovića?

Nama ništa, njemu...

Svoj mentalni dosje o Mirku Filipoviću zatvaram s pobjedom na Prideovom Grand Prixu 2006. Jednom kad svi budemo udaljeniji od njegove karijere, kad se stvari malo slegnu i kad nestaje bilo euforija bili doza zlobnosti koje su obilježile praćenje njegove karijere, pamtit će ga se prvenstveno po onome što je pokazivao od otprilike 1999. do pobjede na tom Prideovom turniru. Njegovo nasljeđe će prvenstveno definirati ta era, pogledajmo što u njoj možemo naći.

Mirko Filipović je jedan od vrlo malo boraca koji su bili pri vrhu u dvije bitno različite discipline, uz nekakve rezultate i u trećoj. Takva svestranost je za borce, pogotovo u profesionalnoj fazi karijere, dosta rijetka i, premda su prelasci iz hrvačkih ili disciplina koje uključuju borbu na tlu bili česti, vrlo malo specijalista za borbu na nogama je uspjelo biti vrhunsko i u MMA-u (borci za koje bi se to s više ili manje opravdanja moglo reći a padaju mi na pamet, premda su samo neki od njih bili vrhunski na nogama, su i Marco Ruas, Maurice Smith, Mark Hunt, Semmy Schilt, Bas Rutten...).

U ranoj fazi globalnog MMA-a, a prvi UFC je pokrenut 1993., postojala je fama kako borci na nogama jednostavno ne mogu konkurirati borcima na tlu. Premda su neki od gore nabrojanih boraca tu tvrdnju poslali u ropotarnicu mitova već u devedesetima, ono što je izdvajalo Filipovića je da je bio uspješan čak i u prvoj fazi kada još nije usvojio mnoge vještine korisne u MMA borbi. Za vrijeme pauze u K-1 karijeri, koju je počeo 1996. pa pauzirao do 1999., okušao se i u amaterskom boksu gdje je postigao sasvim solidni rezultat, broncu na Mediteranskim igrama 1997. Ukratko, radi se o borcu koji je kroz karijeru bio vrlo svestran i sposoban prilagoditi se različitim zahtjevima koje postavljaju različita pravila.

K-1

Filipović je izazvao veliko iznenađenje kada je u svojoj prvoj borbi na K-1 1996. pobijedio Le Bannera. Po povratku u K-1, 1999. je stigao do finala turnira, gdje je Hoost iskoristio njegovu ozljedu iz ranijih borbi. Hoost ga je izbacio u četvrtfinalu turnira i sljedeće godine, nakon čega je ušao u razdoblje u kojem je njegova forma bila na vrhuncu. Od 2001. do 2003. pobjeđivao je Aertsa, Hunta Bonyaskog i Sappa, ali je zabilježio i u stvari vrlo glupi poraz od McDonalda 2001., koji ga je ako se dobro sjećam koštao prilike za još jedan nastup na završnom K-1 turniru i usmjerio njegovu karijeru prema MMA-u.

K-1 je tih godina bio vrlo kompetitivan, uz sustav koji je garantirao da će svi prije ili kasnije doživjeti poraz. Mirko Filipović je u toj konkurenciji bio jedan od najboljih boraca, koji je uz malo više sreće, mogao do naslova 1999. i bio bi možda i prvi favorit da je nastupao 2002. ili 2003. Bio je jedan od fizički najsnažnijih boraca, što mu je podosta pomoglo po prelasku u MMA, koji je uz to bio vrlo eksplozivan i vrlo dobre tehnike. Za K-1 konkurenciju je imao vrlo dobru boksačku tehniku (premda u usporedbi s vrhunskim boksačima djeluje pomalo "drveno"), i jedan od jačih udaraca. Ako se pogleda njegova fizička konstitucija upada u oči da je često bio lakši, i niži, od protivnika, ali mu je kvadriceps uvijek bio izraženo razvijen. Relativno mala kilaža ali uz jaku muskulaturu nogu i eksplozivnost su mu omogućili da radi ono što borci koji su se s njime mogli usporediti po fizičkoj snazi nisu mogli, ima puni repertoar iznimno razornih udaraca nogom (Aerts u mlađim danima je vjerojatno bio bolji po tome). Jači od onih koji su se mogli tehnički uspoređivati s njime, tehnički i konstitucijski prilagođeniji od onih koji su to mogli snagom, bio je jedan od najboljih boraca u K-1, koji bi lako moguće osvojio barem jedan završni turnir da se je pokušao nakon 2000. Nije bio pretjerano ofenzivni borac, više je čekao da mu protivnik pruži priliku, no znao je pobjeđivati na bodove. U borbi se prvenstveno oslanjao na ručne tehnike i visoke udarce nogom, dok je relativno rijetko koristio 'low kickove'. Znalo se je pisati o njegovoj brati, i ona nije bila poput npr. Huntove, ali nisam stekao dojam da je bila znatno lošija od prosjeka za tu razinu. Pamtit će ga se po nekim velikim pobjedama, ali i po nekom blesavim porazima. Jedan od najboljih teškaša tog vremena koji je vjerojatno mogao postići i više.

Pride

Njegov uspjeh u ranoj fazi karijere u Prideu je iznenadio mnoge. U natjecanju pod okriljem K-1, bez posebne specijalizacije za MMA je uspio s(p)retno pobijediti Fujitu. Dva puta se je borio za naslov, oba puta je gubio, ali je uspio osvojiti Grand prix 2006. Kada se sve uzme u obzir, bio je jedan od tri najbolja teškaša u tom vremenu, premda vjerojatno najslabiji od tadašnje velike trojke. Mnogi pamte kako je i protiv Minotaura i protiv fedora imao priliku doći do naslova. I je. Narav sporta kojim se je bavio je da trenutak može odlučiti. No, ako se pogledaju ostale borbe njegovih konkurenata, možemo vidjeti zašto smatram da je bio lošiji od obojice. Minotaur je vrlo često vodio borbe u kojima je trpio udarce, ponekad (protiv Sappa npr.) bio i u vrlo lošoj situaciji, samo da bi na kraju preokrenuo borbu. Gušenje, ili poluge, je znao izvući i protiv daleko boljih parteraša od Filipovića. Bi li Filipović došao do naslova da je 1. runda malo duže trajala? Možda, ali Minotauru to nije bio prvi put u toj situaciji. Protiv Fedora je isto imao svoju priliku, no isto tako, ni Fedoru to nije bio prvi put u toj situaciji (pogledajte njegove borbe protiv Fujite ili Randlemana npr.) Ako se pogleda cijela borba, Fedor ga je potpuno taktički nadigrao i kretanjem neutralizirao njegovo najopasnije oružje i tako pokazao da je najbolji borac svoje ere. Da se razumijemo, nema ništa loše u tome da je netko treći najbolji teškaš na svijetu. pogotovo ako uzmemo u obzir da mu to ni nije bila originalna disciplina Pamtit ćemo i vrhunske predstave na Grand prixu 2006., ali i još jednom neke nepotrebne poraze.

U dvije različite discipline, Filipović je bio među najboljima na svijetu. Po tome će ga se pamtiti. Sve nakon toga će se s vremenom zaboraviti. Uz ritam nastupanja, nije čudo da je na kraju izgorio, možda podcijenio razlike u pravilima između Pridea i UFC-a i postao žrtva neminovnog starenja. Bi li bilo bolje da se ranije umirovio? Možda. No to je njegova odluka, i ako on želi nastaviti, iz kojeg god razloga, jedino mogu reći, kao i za svakog drugog borca, neka mu je sa srećom. Njegovi najbolji dani su davno iza njega. Brzina i eksplozivnost su ga poprilično napustili. No nije ni prvi ni zadnji borac koji nastavlja nakon što bi mu, čisto fizički, bilo bolje da prestane.

Što ove borbe mogu značiti za njegovu ostavštinu? Široj publici u osnovi ništa. Njegova je ostavština već osigurana jer glasi kao jedan od najboljih teškaša u dvije različite discipline početkom stoljeća. Pitanje je što to njemu znači. Ako smatra da na kraju karijere treba ući u seriju revanša, bilo zbog osobnog zadovoljstva, bilo zbog financijskih poticaja (i jedno i drugo je sasvim legitimno, kao i njihova kombinacija), a neka mu. Na kraju krajeva, on će na kraju procjenjivat svoju karijeru. No, kako god završilo, ljubitelji borilačkih sportova ga neće pamtiti po tome nego po tome što je, premda nikad na vrhu, nekoliko je godina bio jedan od najboljih boraca na svijetu. I možda, kao još jednog od niza boraca koji nisu stali kad su bili na vrhuncu. No opet, to je individualna odluka.

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nogometnog communityja!