Pep Guardiola je potvrdio očekivanu vijest, nakon završnog juriša na trofeje s Bayernom ide na radni odmor u vrijeme Eura i zatim preuzima klupu Manchester Cityja. Do sada je lakoćom brao trofeje, a sada ulazi u ligu prepuno 'contendera' koja će biti njegov možda i najveći izazov...
Nakon službene objave Manchester City-a kako je dogovorena trogodišnja suradnja sa Pepom Guardiolom, počevši od sezone 2016./17., lagano je završila jedna od zanimljivijih transfernih trakavica ove sezone. Još tamo negdje od Božića su novinari, fanovi, hejteri, kladioničari pa i svi sudionici Premiershipa danima varili i analizirali gdje će sletjeti najtraženiji nogometni trener Svijeta. Istina, City je od početka bio glavni favorit, ali uporno su se kao potencijalni "sretnici" spominjali i Manchester United, Chelsea, pa čak i Arsenal. No, ovaj puta su kladioničari bili u pravu, a plavi dio Manchestera je ponosno objavio svoj najveći "ulov" u povijesti. Uvaženi gospodin Pellegrini primio je vijest onako kako to samo njemu priliči - sa stilom - te je samo najavio da mu je sada cilj do kraja sezone uloviti što je više moguće trofeja prije neminovnog oproštaja. No, bez obzira na sve dosadašnje Guardoline uspjehe, jasno je da je i za njega ovo jedna potpuno nova priča, koju treba sagledati s dva, jednako bitna, aspekta.
Da li je ovo Guardiolin najteži ispit?
Apsolutno da. Iako niti Barcelona nije bila na pretjerano visokoj razini kada je Guardiola preuzeo prvu momčad, tamo je ipak imao tu prednost da je do najmanjeg detalja poznavao klub i igrače na svim razinama. Točno je znao kakvu ekipu ima na raspolaganju, te kakav potencijal za razvoj imaju "mladići" poput Inieste, Busquetsa i osobito Messija. Naravno da je ogroman doprinos u njihovom sazrijevanju i eksploziji kvalitete imao i sam Guardiola, no on nije bio čarobnjak koji im je ugradio bogomdani talent, već samo skulptor koji je te igrače pažljivo oblikovao u umjetnička djela.
Bayern, pak, je Pep preuzeo kada su već bili na vrhuncu moći - kako igračke, tako i financijske. U vrijeme kada je objavljeno da Guardiola preuzima Bayern, nitko nije mogao znati da će Heycknes (dotadašnji "gubitnik" i doprvak u svim natjecanjima) Guardioli ostaviti apsolutne šampione Njemačke i Europe, tako da je ustvari Juupov treble na Pepa samo svalio dodatni pritisak. Ipak, Guardiola se nije dao pokolebati. Preuzeo je već jako dobro uštimani stroj, te je od početka krenuo sa polaganom razradom i nadogranjom bavarske ekipe, s ciljem da dosegne vrhunac (po njegovim kriterijima) upravo ove sezone - sezone koju je on očigledno već unaprijed označio kao posljednju na Allianz Areni. I koliko god da mu mnogi zamjeraju to što nije (još) osvojio Ligu Prvaka s Bayernom, ne može se poreći da je u Bundesligi uspostavio rijetko viđenu dominaciju jednog kluba. Bez obzira na sve koji uporno tvrde da je Bundesliga samo "Bayern i ostali", odavno Bayern nije rješavao prvenstvo praktički već u polusezoni. Osim toga, prije njega Bayern nikada nije (kao što će to 99% sigurno učiniti ove godine) četiri puta zaredom osvojio ligu - čak niti u vrijeme slavne Beckenbauerove generacije. Ancelottiju će, za razliku od vremena kada je preuzimao Real Madrid, Guardiola ostaviti savršeno posloženu i taktički nevjerojatno obučenu ekipu.
Manchester City pak je, za razliku od gore opisana dva povijesna giganta, još uvijek tek "jedan od klubova". Iako se uz pomoć bliskoistočnih financija probio u vrh engleskog nogometa, niti povijest niti sadašnji ugled tog kluba nisu niti blizu razine prethodna dva Guardiolina poslodavca. I dalje je United po svemu osim po trenutačnim rezultatima veći klub. Jedan Liverpool - danas po svemu igrački prosječan klub - svojom tradicijom i brojem fanova diljem Svijeta predstavlja kulturno naslijeđe kojem se City samo može nadati u doglednoj budućnosti. Čak niti snagom ekipe City nije klub koji može preko noći zavladati Premiershipom. Tek s jednom pravom superzvijezdom (Aguero), dva-tri igrača visoke svjetske klase (De Bruyne, Silva, te možda Kompany) i tek jednim ogromnim i brutalno preplaćenim potencijalom (Sterling), a istovremeno s rosterom prepunim igrača koji su bliži kraju karijere nego nekakvom zenitu, ekipa definitivno treba ozbiljnu rekonstrukciju i nije niti blizu one snage i potencijala kao što su to bili Barcelona 2008. ili Bayern 2013. A samim time trebati će i daleko dulje vrijeme da se taj budući skup pojedinaca pretvori u uigrani stroj - nešto s čime se Guardiola do sada nije imao prilike sresti.
Ono dodatno što Guardiola do sada nije iskusio jest - izjednačena liga. Dok je vodio Barcelonu je jedinu pravu konkurenciju imao u Realu. U Njemačkoj, osim u prvoj sezoni kada ga je donekle pratio Klopp s Borussijom, nije imao čak niti to. Jedino natjecanje gdje se imao prilike ogledati sa više-manje jačom konkurencijom jer bila Liga Prvaka. Od dosadašnjih šest potpunih pokušaja u dva je uspio, u četiri je ispao u polufinalu. Sedmi je u tijeku. No Premiership nije Liga Prvaka koja sa jačim klubom postaje ozbiljno natjecanje tek u proljeće, nego najnapornije ligaško natjecanje na Svijetu. Tamo gotovo da i nema lake utakmice, a vremena za odmor uopće nema od kolovoza do svibnja - pogotovo ako ste ekipa koja puca na trofeje. Kako je i Klopp uočio, tu tijekom sezone nema puno prostora za razradu taktičkih finesa - jedino je moguće uzeti dan odmora, dan pripreme za slijedeću utakmicu - i već ste opet na terenu.
Do sada je Guardiola tek jednu sezonu ostao bez ligaškog trofeja, ali u Engleskoj ga zasigurno čeka najteža borba njegove karijere da taj čudesni niz nastavi. Ako se zna da će od slijedeće sezone čak i klubovi s donjeg dijela tablice raspolagati novcem koji nemaju niti top-klubovi u Francuskoj ili Španjolskoj, jasno je da će svaka utakmica praktički biti "na nož" i da neće imati puno prilike (osim u nekim utakmicama rane faze FA kupa) za isprobavanje raznih taktika ili doziranje nastupa najboljih igrača. Ako se tome doda i Liga Prvaka u kojoj je City do sada zaista bio gubitnički klub i gdje će se tek vidjeti što će Pepovi "Građani" moći protiv (prvenstveno) bivših Guardiolinih klubova, nije nevjerojatno za pretpostaviti da je Katalonac spreman i potpuno žrtvovati rezultat u svojoj prvoj sezoni na klupi Citya za potrebe namještanja zupčanika i zagrijavanje za sezone 2017./18. i 2018./19.
Zašto je City odabrao Guardiolu?
To je vjerojatno isto toliko zanimljivo pitanje koliko i pitanje zašto je Guardiola odabrao City, no daleko bitnije - prvenstveno iz razloga da je Guardiola jedan od rijetkih trenera koji uistinu imaju ekskluzivno pravo birati klub koji žele trenirati, znajući da ga nitko razuman neće odbiti. Pep je odabrao City, to je jasno, no kako to da su šeici zaključili da je on idealan za njih i njohovu viziju?
Sada je jasno da Pep nije trener tipa Fergusona i Wengera, koji će se skrasiti na jednoj trenerskoj stolici do mirovine. Čak je i u Barceloni, koja je njegov klub, jedva izdržao do kraja zadnje (četvrte) sezone, priznavši da je ostao godinu dana predugo. U Bayernu nije ponovio "grešku" već je pristojno sklopio trogodišnji ugovor koji će odraditi do kraja i već je 6 mjeseci unaprijed najavio da nakon toga odlazi. Teško je vjerovati da će i u Manchesteru biti drugačije.
Ono što su o Guardioli rekli njegovi najbliži prijatelji i suradnici govori jako puno o njemu kao treneru i kao osobi. Upravo je Begiristain jednom prilikom, nešto prije finala Lige Prvaka na Wembleyu 2011. g., izjavio: "Svi mi (u Barceloni, op.a.) volimo i živimo nogomet, ali apsolutno nitko po intenzitetu nije niti blizu Pepu. No, sve to ga izrazito iscrpljuje i znam da će u jednom trenutku otići, samo da promijeni okolinu i način razmišljanja na neko vrijeme." Tako je i bilo. Poznato je da je oduvijek želio doći u Premiership i isprobati kako je to voditi klub u Premiershipu. No sada je jasno da je on trener-nomad. Ne trener poput Mourinha koji je sposoban sve razoriti i nečasno otići, već trener koji unaprijed zna da koliki je njegov rok trajanja na jednom mjestu i to jasno daje do znanja. Trener koji će, ako sve nastavi kao do sada, još u životu možda voditi dva-tri kluba i sa 60 se umiroviti na nekoj manje zahtjevnoj poziciji, vjerojatno u Barceloni.
A to je jasno i vodstvu Citya. Iako je jasno da oni očekuju da Guardiola ostvari vrhunski rezultat (pod time se ponajviše misli osvajanje LP), njihova osnovna želja je da Guardiola napravi ono što je napravio u Barceloni i Bayernu. A to je da stvori legacy - jedan trajni sustav igre i nogometnih vrijednosti koji će postati Cityjeva prepoznatljiva filozofija. Barcelona i današ živi od toga što je Pep (kao svojevrstan nasljednik Cruyffa po značenju za klub) tamo stvorio. Isti slučaj će biti i s Bayernom - iako to sada još nije vidljivo, ali ono najvrednije gdje je Guardiola ostavio pečat u Bavarskoj i nije prva momčad, već sve ono ispod nje. Način na koji je transformirao Bayern i njihov nogomet pretvorio u "nešto drugačije" tek će se do kraja spoznati kada njihovi juniori počnu ulaziti u prvu ekipu, savršeno taktički, tehnički i fizički pripremljeni za "Pep 2.0" filozofiju nogometa.
Upravo to želi i City. Njima Guardiola ne treba samo da prvu ekipu pretvori u mega-momčad, već i da svu svoju genijalnost u najvećoj mogućoj mjeri podijeli sa cjelokupnim sustavom škole nogometa, od najmlađih kategorija naviše. Tako da i kada očekivano digne sidro, ono što ostane iza njega bude temelj za dugotrajnu dominaciju plavog dijela Manchestera u Engleskoj i Europi. Mansour ima novac i ima vrhunski sposoban menadžment kluba. Polako je izgradio od nekad malog kluba poželjnu destinaciju za najbolje igrače, a ono što mu je do sada nedostajalo da zaokruži čitavu priču je njegov "Cruyff". Genijalac koji će napisati najbitnija poglavlja priče o novom nogometnom gigantu i budućoj ostavštini tog kluba.
A za tri godine, kada Pep ponovno objavi da ne produžuje svoj ugovor i da odlazi - vjerojatno u neku novu ligu poput francuske (PSG) ili talijanske (Juventus), cijela ova priča će se ponovno zavrtjeti i svi će ponovno čekati veliku objavu. Informaciju o tome kojem će klubu Guardiola promijeniti tijek budućnosti.
