Obitelj i dom SKORA BUDUĆNOST

Mogu li vertikalne farme prehraniti gladni svijet?

Izgradnja farmi-nebodera usred gradova mogla bi pomoći u rješavanju problema gladi u svijetu, a vertikalnim uzgojem hrane moglo bi se nahraniti deset milijardi stanovnika, neovisno o obradivim površinama i vremenskim prilikama. Utopija ili skora budućnost? Treba riješiti samo jedan mali problem: golemi utrošak energije

Jednoga dana južnokorejanski znanstvenik Choi Kyu Hong možda će uzgajati povrće na 65. katu nekog nebodera u gradu Suwonu, trideset kilometara južno od Seoula, ali zasad njegov san o branju rajčica 200 metara iznad zemlje živi samo na stotinama arhitektonskih crteža. U stvarnom životu taj stručnjak za agrikulturu radi na prototipu takve farme na mnogo skromnijim visinama, u trokatnoj zgradi površine 450 četvornih metara. Od ostalih nebodera u gradu čuvenog Samsunga tzv. vertikalna farma izvana se razlikuje samo po solarnim panelima na krovu, no zato je unutrašnjost do zadnjeg kutka ispunjena nasadima zelene salate. Uspije li sa svojim kolegama, Južnokorejanac bi mogao promijeniti budućnost urbanog uzgoja povrća i voća, kao i načina na koji svijet dolazi do hrane.

Organsko povrće i voće uzgojeno bez sunca i zemlje


Svaki posjetitelj vertikalne farme u Suwonu mora pri ulasku proći kroz 'zračni tuš' da se spriječi unos klica i bakterija, a sve ostalo, od vlažnog zraka do mirisa, podsjeća na staklenik. Za razliku od staklenika, ovdje se ne koriste pesticidi i sva se voda reciklira, što će reći da se uzgaja organska salata, i to u mnogo većoj količini nego u stakleniku. Ovdje sunce zamjenjuju pažljivo dozirana crvena, plava i bijela LED svjetla, a ako sve uspije, Južna Koreja bi mogla svoje stanovništvo hraniti organskim povrćem i voćem uzgojenim bez sunca i zemlje.

Nešto slično već čine Nizozemci. Na policama njihovih trgovina mogu se naći krastavci, mahune, patlidžani i jagode uzgojeni u svojevrsnoj vertikalnoj farmi, ali ne onoj koja raste u zrak, nego u zemlju. Riječ je o PlantLabu, tvrtki staroj deset godina, koja uzgaja povrće, voće i ukrasno bilje tri kata pod zemljom u gradu Den Bosch, pa njihove ruže prvi puta ugledaju sunce tek kada su ubrane. Njihova je ideja proizvoditi hranu i cvijeće u podrumima ispod supermarketa, čime se eliminiraju troškovi transporta.
Jedan od vlasnika PlantLaba, Gertjan Meeuws, kaže da imaju tri puta veći prinos od onoga u staklenicima i troše 90 posto manje vode od klasične farme.

Spiegel.de
Južnokorejski znanstvenici uzgajat će povrće na 65. katu nebodera u gradu Suwonu
Nizozemska ima razvijenu tehnologiju, ali nema dovoljno zemlje, dok je Južna Koreja golemi uvoznik hrane, pa nije čudo što baš te zemlje među prvima traže nova rješenja. A vertikalno ratarstvo nije nikakva novost. Koristili su ga još južnoamerički Indijanci, sadeći na terasastim brežuljcima kukuruz i grah, kao što Azijati i danas po istom principu uzgajaju rižu. Ideju vertikalne farme američki geolog Gilbert Ellis Bailey spominjao je još 1915, a neki su je se sjetili pedesetih godina kada se populacija povećala na 2,4 milijarde stanovnika. Od tada smo narasli na više od šest milijardi, a do 2050. bit će nas devet milijardi, od čega će nas 80 posto živjeti u gradovima, kažu znanstvena predviđanja. Da bi hranom proizvedenom današnjim načinom zasitili tri milijarde novih Zemljana, znanstvenici računaju da bi nam trebalo deset milijardi hektara novih obradivih površina - polovina Južne Amerike. Sada već koristimo 80 posto obradive zemlje, jednim dijelom iscrpljene, od čega 15 posto odlazi ni u što zbog nemara i neznanja. U vrijeme demografske eksplozije, nove tehnologije u proizvodnji hrane stoga postaju nužnost ukoliko se ne želimo pretvoriti u planet gladnih.

Neboderi za uzgoj biljaka i životinja


Kad se sve zbroji, čekaju nas šugava vremena, pa je prije deset godina ekolog s njujorškog Sveučilišta Columbia, Dickson Despommier, sa svojim studentima razvio ideju vertikalne agrikulture u suvremenom urbanom okružju, gradnje nebodera koji će služiti samo za uzgoj biljaka i životinja, čak i ribe. On neboder-farmu doživljava kao svemirski brod, izoliranu kapsulu u kojoj se u artificijelnim uvjetima proizvodi hrana bez dodira s vanjskim svijetom, zbog čega može biti izgrađena bilo gdje. Budući da proizvodnja ne ovisi o godišnjem dobu i vremenskim prilikama, godišnje bi se mnogostruko povećao broj žetvi, a kontrolirani uzgoj smanjio bi potrebu za pesticidima, herbicidima i fungicidima. Budući da se hrana prodaje i konzumira praktički na mjestu uzgoja, drastično se smanjuju troškovi transporta, kvarenje i zaraze (računa se da se do 30 posto hrane uništi na putu od njive do tanjura). Pridoda li se tomu korištenje nekih patuljastih sorti bilja, manjih po veličini, a bogatijih hranjivom tvarima, računa se da bi 30-katni neboder-farma izgrađen na dva hektara zamijenio obradivu površinu od nekih 970 hektara. Zajedno sa svojim studentima, Despommier je izračunao da bi samo jedna takva 30-katnica mogla nahraniti 50.000 ljudi te da bi, teoretski, 160 sličnih 'poljoprivrednih kapsula' moglo opskrbljivati hranom čitav New York tijekom cijele godine.

treehugger.com
U neboderu-farmi hrana se uzgaja u artificijelnim uvjetima, bez dodira s vanjskim svijetom, zbog čega može biti izgrađen bilo gdje
Zvuči utopijski, ali prirodne katastrofe, klimatske promjene, divljanje cijena hrane i strah od mnoštva gladnih u bliskoj budućnosti tjeraju sve više gradova u svijetu da, poput Suwona, razmišljaju o Despommierovim i sličnim idejama. Za pokusne projekte zainteresirani su već Abu Dhabi, Dongtan u Kini, New York, Los Angeles, Las Vegas, Seattle, Pariz, Bangalore, Dubai, Šangaj, Peking, a Institut za tehnologiju u Illinoisu navodno izrađuje iscrpan plan za Chicago, s tim što većina predlaže izgradnju prototipova u okviru najvećih sveučilišta.

Dakako, nitko ne očekuje čudo preko noći, no kritičari poput agronoma Stana Coxa s Poljoprivrednog instituta u Kanzasu, žitnici SAD-a, vertikalnu farmu vidi kao sanjalački projekt mladih studenata, a ne kao praktično rješenje problema prehrane svijeta. Glavni i vječni problemčić u cijeloj priči je, dakako, energija i oko nje se sve vrti. Cox je izračunao da bi se za godišnji uzgoj pšenice u današnjim količinama u SAD-u, samo za umjetno svjetlo, kao zamjena suncu, moralo potrošiti osam puta više električne energije od one koju godišnje proizvedu sve američke elektrane. Poklonici vertikalnog uzgoja računaju na obnovljive izvore energije, a nje zasad ima tek dva posto u razvijenim zemljama.

Dok zagovornici kažu da bi se novim načinom proizvodnje hrane spriječilo daljnje uništavanje prirode, sječa šuma zbog novih poljoprivrednih površina i nova zagađenja, protivnici pitaju koliko bi se prirode narušilo korištenjem silnog građevnog materijala za gradnju svih tih 'poljoprivrednih kapsula'. Osim toga, za takvu vrstu sofisticirane gradnje treba golema tehnologija i snažna privreda, a najviše je gladnih i najveći će priliv novog stanovništva biti u siromašnim zemljama, poput Somalije u kojoj su građanski rat i suša doveli do katastrofe, što pak znači da bi moralo doći do korjenitih društvenih promjena u načinu raspodjele bogatstva. I tako dalje.

Unatoč svemu, južnokorejanski znanstvenik Choi Kyu Hong dokazuje da Despommierove ideje ipak nisu samo mašta - dok je prije deset godina vertikalni uzgoj bio puka ideja, danas se u Južnoj Koreji i Nizozemskoj oblikuje u konkretan model kojemu, po procjeni Kyu Honga, treba još pet godina istraživanja da dođe u komercijalnu upotrebu.
'Pred nama su veliki izazovi', kaže Kyu Hong, 'ali ovo su pokušaji da spriječimo katastrofu.'


  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više