Navodno nam se natalitet nešto malo popravio u zadnje dvije godine. Kažu statistike. I odmah su se tu našli razni čelnici naše vrhuške koji smatraju da je to baš njihova zasluga. (Sačuvaj nas bože budućnosti nacije u kojoj bi oni doslovno bili za to zaslužni, ali to je već neka druga priča!) Mi, recimo, volimo misliti da smo i sami malo pridonijeli tome svojim savjetima koje su naši čitatelji pažljivo pratili i prakticirali…

E, sad, imamo sve te bebe na okupu, i nema veze što su rodilišta prebukirana, a u vrtićima nema mjesta ni za lijek; bake i djedovi cvatu od sreće… I dok se svojta skuplja i guguće buci-buci, kak' je sladak, vidi, isti tata, ma neeee, ima baš mamine oči, je, je, al' uši su tatine, ponekad se u toj ekipi zatekne i neki revni psiholog koji u svoj crni notesić bilježi: svekrva - plus 1 za mamu, punica – plus 1 za tatu, šogor – plus 1 za mamu... Što li taj osobenjak broji?

Vjerovali ili ne, broji čija će rodbina uočiti više svog ili tuđeg 'materijala' u maminom zlatu. I bez greške, kažu evolucijski psiholozi, slušate li istu diskusiju na Aljasci, u Africi, Polineziji ili pak u Londonu ili Frankfurtu, uočit ćete istu pravilnost: majčina će rodbina zdušno tvrditi da je dijete pljunuti tata, dok će rodbina ponosnog tateka biti podijeljenih mišljenja.

U pleistocenskim vremenima, kada DNA analiza nije mogla biti ni u primislima najnaprednijeg člana klana, evoluirali su psihološki mehanizmi kojima rodbina s majčine strane (spontano, naravno, jer pitate li ih s kojim ciljem to tvrde, uvrijeđeno će vas otresti riječima: 'Pa nije li sličnost očigledna?') ima potrebu inzistirati na velikoj sličnosti između oca i djeteta, uvjeravajući na taj način i samog oca da se nema što brinuti te da slobodno može svoju sljedeću lovinu podijeliti s tom ženom i njezinim potomkom, jer on jest i njegov potomak.

Hipoteza o potrebi postojanja ovakvog mehanizma vam se sigurno čini hladnom i bešćutnom. Kako bi provjerili njenu točnost, troje je istraživača sa Sveučilišta u Montpellieru - Alexandra Alvergne, Charlotte Faurie i Michel Raymond - otputovalo u ruralni Senegal, gdje su u jednom plemenu izmjerili sličnost između očeva i njihove djece, a zatim proučavali koliko koji otac ulaže u svoje dijete. I zaista, kod onih obitelji u kojima je postojala veća sličnost, očevi su bili skloniji provoditi više vremena s djecom, investirati u njih više materijalnih dobara, a posljedično – ta su djeca bila uhranjenija i zdravija. Eto zašto je imati tatin nos barem jednako važno kao zvati se Ernest.