Knjiga nije nova, ali kao što često u nas biva s monografijama i sličnim izdanjima, nije dosad ni prikazivana. O rečenom DVD-u na ovom portalu bilo je riječi, a razlog sadašnjem pojavljivanju u tome je što sadrži dva dragocjena filmska zapisa o otvaranjima preteča Velesajma koje možete pogledati iz ovoga priloga.

Naime, 10. travnja 1927. održan je u Zagrebu prvi Kongres gradova Kraljevine SHS. Dokumentarni crno-bijeli filmić o tome događaju u trajanju od dvije minute prikazuje dolazak gradonačelnika i zastupnika ostalih gradova na Zbor, dakle, davnoga preteču Zagrebačkoga velesajma. Predsjednik Zagrebačkoga zbora pozdravlja goste, zatim obilaze paviljone s nebrojenim izlošcima, a vide se i logotipovi tvrtki koje su i danas poznati brendovi. (Rabim tu pomodnicu jer možda ponetko ne bi ni znao što znači običan izraz trgovačka marka, a s brendom smo dotjerali dotle da televizijski pametnjaković kaže da je i fjaka dalmatinski brend.) U tome filmu vrijedi primijetiti da zastupnici skidaju šešir i pozdravljaju kada primijete kameru, a neki su za tu priliku i posebno svečano odjeveni u narodne nošnje.

Drugi je film profesionalno snimio čuveni Oktavijan Miletić na otvaranju Zagrebačkoga zbora 5. travnja 1931. godine. To je 21. izdanje najstarijega sajma u ovome dijelu svijeta ili, preciznije rečeno, na jugoistoku Europe. Od snimljenika prepoznati se može (po kapelinu s kićankom) četvrtoga nadbiskupa Antuna Bauera, Stepinčeva prethodnika, Milivoja Crnatka, ravnatelja Prve hrvatske štedionice, zatim tajnika rečenoga Zbora Šafraneka, te upravnika zagrebačke policije Janka Bedekovića (kasnije zloglasnog progonitelja zagrebačkih ilegalaca i uopće mučitelja političkih uhićenika), a tu je još nekoliko neprepoznatih uglednika i dostojanstvenika. Brojni posjetitelji prolaze paviljonima i komentirajući razgledavaju štandove tada najpoznatijih firmi, a posebno zastaju i gledaju kolonu Michelinovih manekena s velikim suncobranima, u koncentrično kružno oblikovanim napuhanim gumenim kostimima, kako se dostojanstveno prešetavaju sajmištem.

U fotogaleriji u ovom prilogu zanimljive su slike iz različitih razdoblja ZV pomno prikazanih u monografiji o kojoj je ovdje riječ. Na pitanje zašto se u nas u medijima malo ili nikako ne prikazuju takva izdanja nije lako odgovoriti. Pa i ovom prilikom riječ je o toj knjizi ponajprije jer ima aktualan povod kao što je ovotjedno otvaranje jesenskoga Zagrebačkoga velesajma. Možda je uobičajeni izostanak bilo kakvih osvrta na monografijska izdanja i činjenica da su uglavnom posrijedi znanstvenički, stručni, esejistički tekstovi koji tretiraju jednu temu, pojavu ili osobu koja je obično, na neki način, završena činjenica.

Ako je riječ o osobi, onda su posrijedi mnogi razlozi za neprikazivanje, počevši od toga da subjekt publikacije možda više nije živ, a o pokojnicima je govoriti samo sve najbolje, pa do toga da je izdanje napravljeno tako standardno da se nema što ni pohvaliti ni pokuditi. Kada je pak riječ o temi kao što je Zagrebački velesajam i povodu kao što je značajna obljetnica, onda se ipak ima što prikazati već i zbog činjenice što tema o mnogoljetnim sajmovanjima jednostavno sama sebe širi, prelazi uvelike okvire označene naslovom. Pa je tako tu riječ i o posebnim zanimljivostima u općoj sociopolitičkoj povijesti ne samo Velesajma nego i Zagreba, Hrvatske, nekadašnjih Jugoslavija, Europe pa i, što bi se reklo, šire. Velike gospodarske izložbe iz druge polovice devetnaestoga stoljeća bile su prave preteče Zagrebačkoga zbora, a nasljednik Zbor izravni je predšasnik Zagrebačkoga velesajma u suvremenome obličju i sadržaju. No i Zbor i Velesajam, bilježi ova knjiga, imali su, bilježi se, prapočetke još u sajmovanjima u davnom srednjem vijeku.

Glavni urednik izdanja Ante Gavranović i dizajner Zlatko Rebernjak tekstualno i likovno znalački su sročili Velesajmu tu monografiju koja je uvelike nadišla puku potrebu sumiranja i rezimiranja stoljetnoga gospodarskoga eksponiranja. Struktura izdanja postavljena je logično i pregledno, tako da poslije obaveznih uvodnih, protokolarnih tekstova slijedi zanimljiva priča koja se lako čita, a riječ je o Zagrebu gradu s tradicijom, o smislu Sajma, o gospodarskom profilu Hrvatske i Zagreba, o fazama u razvoju i promjenama lokacija održavanja do meritorna komentara suvremene pozicije Velesajma i aktualne potrebe redefiniranja cjelokupne manifestacije. Jer, kaže priređivač, novi uvjeti traže nove koncepcije s obzirom da posljednjih desetak godina dolazi do usporena djelovanja koje je započelo već potkraj devedesetih godina. Tome su, dakako, razlozi izostanak gospodarskoga uzleta Hrvatske po stjecanju samostalnosti i što su u ratu i poraću propala brojna velika industrijska poduzeća a u skladu s time nezaustavljivo je krenuo gubljenje velikoga broja radnih mjesta, pa se kriza itekako odrazila i prije nego što je počela u Europi i svijetu.

Ipak, u Beču, Münchenu, Milanu i Brnu uložen je velik novac u izgradnju suvremenih sajamskih centara, pa je i to dodatno utjecalo na smanjenje interesa izlagača za ZV, kojemu je, čini se, zbog nepovlačenja na vrijeme pravih strateških poteza danas, čini se, pred vratima neminovna propast jer očito je da još nije ni počelo akutno redefiniranje uloge i mjesta, a što je conditio sine qua non budućega opstanka jer su opći sajmovi, kao što je jesenski ZV, posvuda uglavnom nestali. Sve u svemu Zagrebački velesajam proživljava teške dane u pronalaženja novog identiteta i dokazivanja u širokoj porodici sajmova u Europi i svijetu. Tu neravnopravnu bitku, nažalost, nepovratno gubi a, tvrde upućeni, dva su temeljna uzroka tome.

Prvi je posvemašnja zastarjelost izložbenih prostora, koji nikako ne odgovaraju suvremenim standardima sajamske industrije. Drugi je pak u pogrešnu uspostavljanju novih sadržaja i profila sajmova, u čemu je Zagreb potpunoma izgubio korak sa svijetom jer hrvatska metropola više nije nikakva gospodarska raskrsnica Istoka i Zapada, a i nesvrstanost više nema nekadašnji značaj. Doda li se tome još i nedefiniran položaj i odnos Grada Zagreba, kao vlasnika, ali i države, kojoj je Zagrebački velesajam godinama služio kao gospodarski izlog i 'ambasador izvoza', onda je sve neumitno jasno tj. porazno. Nadležni bi iz tih činjenica morali izvući neku pouku. Jer, Zagrebački je velesajam jedan od rijetkih, ili barem je bio, naših uspješnih, recimo opet, brendova.

Na djelu su ostali samo specijalizirani sajmovi ili skupine specijaliziranih sajmova i očito se trebalo takvom tipu manifestacije već odavno prikloniti, jer zlatne godine Velesajma s enormnim brojem posjetitelja kao šezdesetih, sedamdesetih i donekle osamdesetih očito su neponovljive. To doba kada su i Zagrepčani i nezagrepčani smatrali Velesajam velikom kozmopolitskom svečanosti gospodarstva, kada se veliki bijeli svijet predstavljao tu preko Save, zauvijek je otišlo u povijest. Pamte se iz toga doba samo buljuci djece koja su skupljala prospekte od igle do lokomotive, kolone poslovnjaka u sivim gabarden odijelima koji obilaze iste takve po štandovima, prve hostese u ovome dijelu svijeta, studentice koje su kuhale kave, pa studenti koji su do zadnjega trena prije otvaranja nešto fizički radili s obrtnicima i umjetnicima koji su likovno opremali štandove itd. I, dakako, bilo je sasvim običnih posjetitelja koji su nastojali kupiti nešto sitno ili egzotično nesvrstano po prigodnim cijenama.

Primijenjena umjetnost i inače je tih dana posebno dolazila na svoje, što se također može dobro vidjeti u monografiji. Ilustracije su posebna zanimljivost ovoga izdanja i to podjednako povijesne gravire, grafike, crteži, kao i katalozi, plakati i fotografije. Posebice je iznenađujući visoki likovni nivo izabranih plakata koje su kreirali odreda poznati umjetnici i dizajneri. Mali je prigovor što neke fotografije u knjizi nisu obogaćene  potpisima, naime, nema objavljive fotografije u bilo kojem mediju kojoj ne treba potpisa jer je, zna se reći, dovoljna sama po sebi. Potpis joj uvijek može biti dodana vrijednost, informacija o nečem što se ne vidi, a sadržano je u njoj.

Potpisnik ovih redaka pamti četiri državnika koji su otvarali ZV, a zna i za više njih. No bilo bi zanimljivo jednom sve ih popisati, počevši tamo od Bele IV, za neko buduće izdanje, ako ga ikada bude. I s obzirom da će ovaj tekst izaći dan prije otvorenja ZV, za sam kraj još jedna najava preuzeta sa službenih web stranica: otvorenje Jesenskih sajmova 2011. - očekuje se da će 14. rujna u 10 sati u Kongresnoj dvorani Jesenske sajmove otvoriti predsjednik Republike Hrvatske, prof. dr. sc. Ivo Josipović. Nek Bog poživi množinu iz naslova.