Gostovanja Krzysztofa Pendereckog (1933), poljskog skladatelja i jednog od poznatijih imena suvremene glazbe, i Radovana Vlatkovića (1962), hornista koji nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu ostvaruje veoma respektabilnu međunarodnu solističku karijeru, u sklopu ciklusa Crvena oktava Zagrebačke filharmonije te kao dio programa 26. muzičkog bijenala, očito nisu pretjerano inspirirali zagrebačku publiku koja je tek pristojno ispunila veliku dvoranu Lisinskog. Osim zvučnosti gostujućih imena, kao povod za posjet koncertu slobodno se mogla smatrati i premijerna hrvatska izvedba Koncerta za rog i orkestar koji je 2008. godine praizveden u Bremenu upravo u tumačenju Radovana Vlatkovića, kojem je skladba i posvećena. No nedostatak bazičnog glazbenog kurioziteta za suvremena djela, koja su u slučaju zagrebačkog koncerta imala sretnu okolnost da dirigira sam autor, mogao se još jasnije detektirati u drugom dijelu koncerta.

Na programu koncerta bila su dva djela poljskog skladatelja. Uz spomenuti koncert za rog, za početak je izvedena dvostavačna Sinfonietta za gudače, a za kraj prvog dijela Josipovićev 'Epikurov vrt'. Sinfonietta za gudače, praizvedena 1992. u Varšavi, uobičajeno se smatra dijelom skladateljeve postmodernističke faze, koja odskače od njegovog slavnog djela 'Tužaljka za žrtve Hirošime' (1960), bitno avangardnijeg tona, a koje mu je svojevremeno osiguralo proboj na međunarodnu scenu. Djelo, više efektno nego sadržajno, ima izražene solističke dionice za violinu, violu i violončelo kojima su tek dostatno odgovorili članovi Zagrebačke filharmonije. Da interes za umjetnički opus hrvatskog predsjednika nimalo ne jenjava, pokazala je izvedba 'Epikurovog vrta', koja je eventualno mogla poslužiti kao podsjetnik ili kao inicijacija svim onim radoznalima koji su propustili izvedbu dotičnog orkestralnog djela u interpretaciji Simfonijskog orkestra HRT-a krajem prošle godine.

No središnji i daleko najzanimljiviji dio koncerta bio je upravo Koncert za rog i orkestar, koji nosi aluzivni podnaslov 'Zimsko putovanje'. Iako se djelo voli predstavljati kao glazbenu reminiscenciju autorova odlaska u lov uz neizbježno zazivanje bliskosti čovjeka i prirode, najviše pažnje u samom djelu ipak izaziva izložena solistička dionica koju je impresivno iznio iskusni glazbenik Radovan Vlatković, čije je sviranje pratio fini i nezamjenjivi osjećaj za dinamiku i građenje glazbene fraze, zasluživši tako bez puno dvojbe najbolje ocjene večeri. Koncert je Vlatković prigodno završio bis izvedbom virtuoznog stavka Appel interstellaire iz djela 'Des canyons aux étoiles' poznatog francuskog skladatelja Oliviera Messiaena, na očito zadovoljstvo onog dijela publike koji je ostao do kraja.