Književnost 'SVE POHARANO, SVE SPALJENO'

Suvremeni muškarci i vikinzi u očima pankera

Nakon samo jedne knjige mladi autor Wells Tower zaslužio je status zvijezde i usporedbe s Hemingwayem i Faulknerom. Kako izgleda sadašnjost muško-ženskih odnosa u očima nepopravljivog pankera i koliko su suvremeni muškarci izgubljeni u novim nedefiniranim društvenim ulogama, Tower piše u zbirci 'Sve poharano, sve spaljeno'

Na američkoj književnoj sceni neki pisci su doista zvijezde. Taj status osvojili su velikim brojem prodanih knjiga, literarnom izvrsnošću, društvenim angažmanom, pa i misterioznošću ili (ne)pojavljivanjem kod Oprah Winfrey.

Wells Tower još uvijek nije književna zvijezda, s obzirom na to da je objavio samo jednu knjigu, ali je na dobrom putu da to postane. Najnovija potvrda toga je nedavni izbor uglednog New Yorkera, koji se potrudio sastaviti listu dvadeset najviše obećavajućih pisaca ispod četrdeset godina starosti. Ukratko, New Yorker je prognozirao američku književnu budućnost te u njoj vidio važno mjesto za Towera, a sve na osnovu njegove zbirke priča 'Sve poharano, sve spaljeno'. To je knjiga koja je toliko oduševila The New York Times da je objavio dvije pohvalne recenzije, a za brzi prijevod na hrvatski možemo zahvaliti Profilu. U njoj Tower postmodernistički obrađuje arhetipska mjesta američke proze, ali s mnogo sirovih emocija, što je kritičare navelo na laskave usporedbe s Hemingwayem, Faulknerom i Rothom.

Wells Tower je prije nekoliko mjeseci boravio i u Zagrebu, na Festivalu europske kratke priče, predstavivši se kao pankerski bon vivant. 'Sve poharano, sve spaljeno' ujedno je i naziv zadnje priče u zbirci, koja se razlikuje od svih prethodnih jer su glavni likovi - vikinzi! Tower opisuje njihov pljačkaški pohod u Englesku, a pisac kaže da je ideja za priču rezultat šale: 'Htio sam parodirati književnu tradiciju prljavog realizma jer mi se činilo smiješno uzeti dva lika kao iz proze Raymonda Carvera, ali da su vikinzi. Ono što jako volim kod te priče jest to da sam porazio vlastite cinične namjere i napisao nešto emotivno darežljivo.'

Tower je u ostalim pričama okupiran muško-ženskim odnosima, što smatra 'temom koja postoji od nastanka ljudskog roda', ali i izgubljenošću suvremenih muškaraca u novim, nedefiniranim društvenim ulogama. Tako u priči 'Dolje, kroz dolinu' pisac u isti auto smješta odbačenog supruga, njegovo dijete i ljubavnika te prati napetost koja neizbježno eruptira nasiljem. Ostavljeni suprug odmah primjećuje da ljubavnik, inače iritantni hippie Barry, izgleda bolje, a Tower objašnjava da je Barry lik koji džogira i pije voćne sokove, dok muž samo sjedi doma pred televizorom i pije pivo. Kako je dobrih desetak godina svoje mladosti proveo svirajući u punk bendu Hellbender, prije nego je postao novinar za časopise poput The Washington Posta i Haarper's Baazara, ne čudi da su u Towerovim pričama djeca cvijeća često negativci. 'Nemam ništa protiv hipija, ali ne mogu ignorirati da je njihova egzistencija prepuna ironije. Njihova ideologija je o jedinstvu svih ljudi i nadilaženju svakodnevnih sitnica, a osuđuju sve ljude koji nisu u sandalama od konoplje', objašnjava Tower svoj stav te dodaje da mu je posao novinara dosta pomogao u pisanju: 'Susreo sam mnoga zanimljiva lica, bio na čudnim mjestima, otkrio stvari koje mi inače ne bi same pale na pamet.'

Na veliku podršku koju je dobio u američkim medijima Tower gleda ravnodušno: 'Lijepo je biti primijećen, ali pisanje time ne postaje lakše. Javni dio ovog posla ima jako malo veze s kreativnim dijelom', te dodaje da izbjegava čitati književne kritike. No, ipak ističe da mu kritičari zamjeraju ili pretjeranu sentimentalnost ili pretjeran pesimizam, što valjda i ne može jedno bez drugoga. Kao i mnogi američki pisci, i Wells Tower je pohađao tečaj kreativnog pisanja, i to na Sveučilištu Columbia: 'Ljudi vole pljuvati po takvim tečajevima, ali ja sam mnogo naučio. Nije da oni odličnog pisca pretvore u piskaralo ili nekoga bez talenta u genijalca. Imao sam priliku čitati, svakodnevno pisati, nositi se usamljeničkim životom pisca i to mi je bilo dovoljno.'

Što se tiče poznatih imena s kojima se uspoređuje zbirka 'Sve poharano, sve spaljeno', Tower kaže da ih je čitao, ali navodi raznolike autore kao utjecaje: 'Joan Didion, T.S. Eliot, Roald Dahl, Stephen King, James Joyce, George Orwell. I mnogi drugi!' Vidjet ćemo koji će se moći prepoznati u Towerovu prvom romanu, koji upravo piše i za koji kaže da će mu trebati nekoliko godina da ga završi. Do tada, ostaje 'Sve poharano, sve spaljeno'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još