Kazalište Bakhe

Predstava kojoj ni skandal nije pomogao

Ako je ikada i bilo istine u riječima Milana Štrljića da je poziv Olivera Frljića na Splitsko ljeto bio dio marketinške strategije, na Jeseni u Zagrebu postalo je jasno da je skandal bio kontraproduktivan

Kamo ide ovo društvo kad ni skandal koji bi se namučili tako uspješno režirati domaći celebrityji, a hrvatska kultura dobila ga sramotnim potezima svojih zaposlenika, nije u stanju preživjeti tri mjeseca, pitanje je koje slobodno možemo postaviti nakon zagrebačke premijere predstave 'Bakhe' Olivera Frljića održane u ponedjeljak u Tvornici.

Jer, onima koji su željeli vidjeti više od pročitanog u hrvatskim medijima, zagrebačka izvedba ponudila je malo, gotovo ništa kontroverznog, a kamoli subverzivnog, kako je 'Bakhe' opisala Mani Gotovac, koja ju je uvrstila u program manifestacije YES ZG.

Slično kao kad pogledate trailer za neki holivudski blockbuster, a onda u kinu shvatite da više od toga u filmu i nema.


U skladu s očekivanjima prosječnog gledatelja, sve je bilo tu – svježe meso nabacano po sceni, doduše u mnogo manjoj količini nego u Splitu, glumci su i u Zagrebu pokazivali, prema nečijim shvaćanjima, podrivački srednji prst domaćem kazalištu, mokrili po mrtvacima, Mislav Čavajda je odjenuo mesnati sako, Tatjana Jovanović pucala u publiku, Zoja Odak prevozila druge u mrtvačkim vrećama, a Vilim Matula ovjesio je natpis 'pička izdajnička' tik nakon offa Sanaderova govora na splitskoj rivi u kojem aktualni premijer podržava generala osuđenog za ratni zločin.



No, sve to već smo čuli i čitali, pa se jasno postavlja pitanje je li Štrljić Frljiću više naškodio prvotnim marketinškim dobrim namjerama ili kasnijim skandalom?!

Unatoč dobroj glumi Mislava Čavajde, Vilima Matule, Zoje Odak i Tatjane Jovanović, i zanimljivom izboru glazbe, predstava, za koju su mnogi rekli da je prvi ozbiljniji primjer politički angažiranog teatra u Hrvatskoj, ne postavlja pitanja koja bi u kontekstu društveno-političkog mainstreama predstavljala subverziju.

Dovoljno je proći ulicama Zagreba i vidjeti mrtvačke vreće, na youtubeu uz Sanaderov govor prilijepiti, recimo, njegov izraelski govor o novom hrvatskom patriotizmu, a oni skloniji stvarnom podrivanju sistema slobodno mogu slijediti Jana Fabrea i susjedovu zgradu obložiti usmrđenim mesom.

Ili kad bismo scenu s imenima žrtava neriješenih ratnih zločina - ubojstvima Aleksandre Zec i Josipa Reihl-Kira barem mogli teleportirati na hrvatske kazališne daske, recimo, tisuću devetsto devedeset i neke, odnosno ubojstvo Milana Levara na kraj 2000.

Na koncu, i sama šefica zagrebačke jeseni, Mani Gotovac kazala je da je zagrebačka Tvornica bila jedino slobodno mjesto za predstavu jer je Zlatko Vitez odbio da Bakhe budu izvedene u Histrionskom domu. Kontroverzno? Sjetite se nedavne zgode Viteza i Francuza koji su gostovali na Festivalu novog cirkusa.

Stoga i završetak predstave, kad glumci sjedaju među publiku i nakon kakofonije ušute poglede upirući na stiješnjenu scenu, još jednom potvrđuje da smo svi u istoj kaši, koju miješa ma koja vlast, da je istina da nacionalni identitet bildamo nasiljem, no je li rješenje tako sjesti i buljiti u prazno kad je i Sanaderovo skidanje zabrane s 'Bakhi' (a premijer je po struci teatrolog) pokazalo da je u kazalištu sve dozvoljeno?

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još