Kazalište ORIENT EXPRESS PO HRVATSKI

Sedam dana zagrebačkih stereotipa

Krećući se u okvirima stereotipa tranzicijskog hrvatskog društva, predstava 'Sedam dana u Zagrebu' Tene Štivičić te stereotipe ne propituje. Donosi dobro poznatu sliku novoformiranog identiteta koji je domaća svakodnevica. Sve na kraju, opet, završava u krvi

Otuđenost

Predstavu 'Sedam dana u Zagrebu' efektno je režirala Tijana Zinajić, koristeći tehniku ogledala u kojoj su glumci tijekom razgovora okrenuti publici umjesto jedno drugom, što istodobno pojačava dojam otuđenosti među likovima i sugerira identifikaciju publike s tekstom.

Premda je pred premijeru autorica teksta Tena Štivičić najavila propitivanje identiteta formiranog u Zagrebu i Hrvatskoj unazad deset, dvadeset godina, predstava govori o pet različitih osoba koje su prikazane kroz svima već poznati stereotip tranzicijskog društva.

Jesu li ti stereotipi doista model za propitivanje suvremenog stanja ili je analiza društva kroz stereotipe najviše što možemo?

'Nisu sve promjene dobre', rečenica je koju u predstavi ZKM-a 'Sedam dana u Zagrebu' izgovara lik predsjedavajućeg USPP-a (Sreten Mokrović), Ujedinjenih susjeda protiv promjena. Taj se, među ostalim, bori protiv novogradnje, okupacije zelenih površina, pa i novopridošlih susjeda upitna porijekla koji svoje stanove kupuju po modelu potica(j)ne stanogradnje.

On je u starom sistemu vjerojatno bio predstavnik društveno prihvaćenih vrijednosti, a danas je, najblaže rečeno, borac za čistoću kvarta, protivnik zagađivača u obliku socijalno inferiornijih pripadnika društva i došljaka. Nasrnuo je čekićem na psa, da bi se kasnije spetljao s frustriranom radnicom iz prihvatilišta za pse (Ksenija Marinković), čija je pak životna misija po britanskim zakonima na Balkanu udomiti neku napuštenu kuju.

ZKM

Suštu suprotnost predsjedavajućem društva što zagovara stagnaciju utjelovljuje mladi konzultant (Frano Mašković) čiji se uspjeh mjeri brojem prodanih blackberryja. Kad mu je novac prestao biti motiv, odijeva majicu s natpisom 'Believer', no vrijeme njegova vjerovanja u novac i korporacije polako je na zalazu. Sada je IN društveno korisno, ili nije, ne zna do kraja ni sam.

S druge strane, ženski likovi u predstavi mnogo su manje suprotstavljeni, ako je to i bila inicijalna ideja. Jedna je mlada trudnica (Jadranka Đokić) koja nakon bombončića i alkohola u trudnoći radikalno mijenja svoj život okrećući se napicima od algi, borbi za prirodni porod, posvećenosti obitelji koja, pokazuje se, ne funkcionira. Njena najbolja prijateljica (Nina Violić), ujedno i ljubavnica njezinog supruga, simultana je prevoditeljica koja ljubav kompenzira nastojanjem da udomi psa.

Odlični glumci

ZKM-ova glumačka postava i ovom predstavom potvrdila se kao najbolja ekipa aktualne kazališne scene u Hrvatskoj. Sporednu ulogu birokratski nezainteresirane udomiteljice pasa odlično je odigrala Ksenija Marinković. Nepretencioznom glumom i autentičnim prenošenjem aktualnog zagrebačkog govora Nina Violić i Jadranka Đokić u detalje oslikavaju tipove mladih žena – jedne uspješne u poslu i nesretne u ljubavi i druge koja nedostatak profesionalnog uspjeha ne uspijeva kompenzirati obiteljskom srećom. Dok ponajbolji glas hrvatskog glumišta Sreten Mokrović uz minimalno kretanje na sceni jasno utjelovljuje neke davno izgubljene vrijednosti, Frano Mašković histeričnim ispadima dobar je predstavnik generacije mladih poslovnjaka izgubljenih u vremenu i prostoru.

Svi odreda tipski su predstavnici (malo)građanskoga društva, ljudi koji ne prelaze iz okvira koje im je zadala nova situacija novog identiteta. No zapitajmo se je li sve to toliko novo. Pa gotovo 20 godina prošlo je od početka uspostavljanja novih društvenih, kulturnih i političkih vrijednosti u nas.

Zanimljivo je, također, da nijedan od likova ne zagovara neku političku poruku, što znači da su ljudi u silno lošoj perspektivi zaista počeli brinuti samo o sebi i svojim mikrosvjetovima.

Sukob ovdašnjeg mentaliteta s pravilima zapadnog društva toliko je očit da ne preostaje drugo do umirati od smijeha nad zatečenim i živjeti svoje male, privatne živote među četiri zida.

Sprdali se nad usklađivanjem hrvatskih i europskih zakona koje bi trebalo dovesti do uređenosti društva ili nad sasvim malim ljudskim pričama poput ove iz života frustrirane braniteljice pasa ili priče o izgubljenom ostarjelom susjedu sa sjajem luđaka u očima, svejedno je.

Ma kakav zakon bio i ma kada on uspostavljen u zemlji ili kupeu Orient Expressa, poveznice Istoka i Zapada, malo će toga postati drugačije.

Rađanje djeteta, jedna od najživljih scena predstave, ne nosi poruku nade. Simultana prevoditeljica, kako valjda i priliči, na kraju dramu poroda prevodi u jezik ove sredine – novorođenče je ostalo u krvi, rodila se nova muka, a oni stariji i već okoštali primjerci ovoga društva ostaju sređivati svoje male, naizgled sretne živote.

Hoće li i kada hrvatsko društvo uskočiti u europski vlak, što bi trebala biti metafora ove predstave iz projekta Orient Express, zaista nitko ne zna odgovor, a iluzorno je da ćemo ga dobiti kroz načelno propitivanje uobičajenih očekivanja.




  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još