Kazalište INTERVJU: TOMIĆ&KOVAČIĆ

'Nismo se htjele baviti mizoginijom kod Krleže'

U suradnji Kraljevskog pozorišta Zetski dom iz Cetinja, Zagrebačkog kazališta mladih i festivala Kotor Art, u staroj Ljevaonici u Kotoru je nedavno održana premijera 'Lede' Miroslava Krleže u režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić

Bio je to povod za razgovor s tim autorskim tandemom u kojem je ponekad teško odrediti granice pojedinih funkcija. Pogotovo je tako u onim slučajevima kad rade autorske projekte, poput hvaljenih i nagrađenih 'Ovo bi mogla biti moja ulica' ili 'Oprostite, mogu li vam ispričati…' u ZKM-u ili 'Ana i Mija' u Kazalištu Mala scena. Iako poznatije upravo po takvim radovima, Jelena Kovačić i Anica Tomić ne bježe od inscenacije tuđih tekstova, no za predstave poput 'Staklene menažerije' u riječkom HKD Teatru ili 'Imitatori glasova' u Teatru &TD teško bi se moglo tvrditi da su baš klasične interpretacije. Takva, sudeći po svemu, nije ni 'Leda', koju će domaća publika vidjeti u ZKM-u 24. studenoga.

Rijetkost je da se režije Miroslava Krleže uhvate žene, pa još pritom i ono što će se vama vjerojatno pripisivati sve do penzije – mlade. No vaši projekti ni ne mogu se svrstati u neko 'žensko redateljsko pismo'. Zašto ste se odlučile baš za Krležu? Je li to uopće bila vaša odluka?

Tomić: 'Leda' nije bio naš prijedlog, ali je naša bila odluka. Postaviti Krležu bio je za nas novi i veliki izazov. S obzirom da smo dosad same pisale svoje tekstove, ovaj put se dogodilo da je u naš sustav ušao materijal izvana. To je istovremeno bilo i otežavajuće i olakšavajuće. Mislim da smo uspjele pomiriti sve razlike i iznaći sve sličnosti, barem što se tiče same izvedbe. Ostale smo vjerne Krležinoj rečenici, ali i našem kazališnom rukopisu.

Maribor – kolijevka Hrvata

Uskoro ponovno radite izvan Hrvatske, u Mariboru koji je ovogodišnja Europska prijestolnica kulture. Projekt koji vas vraća autorskom kazalištu tematizirat će medicinski potpomognutu oplodnju koja je i čest uzrok izleta Hrvata u taj slovenski grad. Kako?

Tomić: Projekt 'Jalova' nastao je na inicijativu slovenskog redatelja Matjaža Latina i Magdalene Lupi, dramaturginje iz Rijeke koja, uz Ivanu Sajko i nas dvije, ujedno i sudjeluje u njemu. Projekt nastaje u suradnji s riječkim kazalištem TRAFIK i, naravno, programom EPK Maribor. To je svojevrsni triptih na temu jalovosti unutar kojeg svaka autorica stvara i izvodi svoj dio. Točnije, Jelena, Ivana i ja ćemo i izvoditi, a Magdalena svoj dio radi u suradnji s glumicom. Cijela bi se izvedba tako trebala kretati negdje na granici kazališnog i performativnog, a jalovost se problematizira kroz niz tema među kojima su koncept ženskosti, majčinstvo, pitanje roda općenito ili nemogućnosti začeća konkretno, ali i u svjetlu šireg društveno-političkog konteksta.

Odnos muških i ženskih sudbina u tom tekstu posebno je problematičan. S obzirom da se Krleži pripisuje mizoginija, dokazuje li ova predstava suprotno?


Kovačić: Teško je reći. Mi smo u svakom slučaju pokušale svim likovima dati jednako prostora, ne osuditi ih i ne opravdati. Jedino nam je važno bilo da ih razumijemo. Za nas 'Leda' nije ni muški ni ženski komad, već komad o čovjeku kao takvom. S druge strane, bitno nam je bilo Krležine likove pretvoriti u naše suvremenike, ljude od krvi i mesa koji danas šeću ulicama i žive u ovom sustavu. Feminizam koji u komadu postoji nismo zanemarile, ali nismo se bavile ženama kao žrtvama. Od Melite i Klare stvorile smo žene koje su itekako svjesne vremena i prostora u kojem žive, ali su istovremeno svjesne i svog položaja u društvu koje tvrdi da nije patrijarhalno, ali ipak jest. No mizoginijom se nismo htjele baviti. Bavile smo se trenucima u kojima čovjek donese krivu odluku i jedino što mu preostaje jest snositi posljedice te odluke. A tu više nije riječ o muškim i ženskim odlukama.

'Leda' se često uzima i kao jedan od lakših načina kako doći do Krležine rečenice na pozornici, ali bez patosa koji nose ostali komadi, iz ciklusa o Glembajevima ili izvan njega. Gdje je taj tekst između komedije i tragedije, za vas?

Tomić: 'Ledu' je moguće čitati i iz kuta komedije i iz kuta tragedije. Mi smo odabrale ovaj drugi kut. Bilo nam je bitno da ova predstava nastavlja misao započetu i razrađenu u našim prethodnim predstavama, da bude socijalno angažirana i da govori o vremenu i sustavu u kojem živimo. Kroz 'Ledu' smo progovorile o društvenoj igri koja ne može egzistirati bez laži ili, kako to Krleža točno kaže, bez takta. Bavile smo se pitanjima društvenih rodova, uloga na koje svakodnevno pristajemo kako bismo se uspjeli održati u sistemu u kojem živimo, pozicijama žrtve i predatora. Bavile smo iluzijom, zavođenjem, agresijom, ali i tugom i promašenošću ljudskih egzistencija.

Kovačić: Od samog početka bilo nam je važno baviti se upravo likom iz naslova, odnosno mitom o Ledi koju je Zeus zaveo u liku Labuda. To je za nas postalo simboličko mjesto koje smo pokušale transponirati na cijeli komad. U našoj se postavci likovi neprestano međusobno zavode, ali su istovremeno svjesni da su i sami zavedeni. Ništa se ne skriva i sve je vrlo transparentno, nitko niti u jednom trenutku ne silazi sa scene i upravo ta njihova zajednička egzistencija proizvodi sadizam situacije.

U vašem dosadašnjem opusu ima i autorskih projekata i radikalnih interpretacija drugih autora. Koliko ste se ovdje držali izvornog teksta?

Kovačić: Iako je došlo do bitnih kraćenja teksta, držale smo se Krležine dramaturgije i niti u jednom trenutku nismo htjele odustati od njegove rečenice. Nije nas zanimalo da Krležin tekst dekonstruiramo već da mu pronađemo novi kontekst. Svaka prilagodba proizašla je upravo iz činjenice da Krležu postavljamo 2012. godine i u tranzicijskom kontekstu. U tom smislu najprije smo sebi trebale odgovoriti koji su to ljudi danas i koju oni to igru igraju. Tekstove koje čitamo za nas postaju važni i aktualni u onom trenutku u kojem ih prepoznajemo kao simptome naše suvremenosti, kao točne detektore vremena u kojem trenutno živimo. Kada smo pronašle naš osobni ključ kroz koji želimo postaviti Krležinu 'Ledu', svaka njegova rečenica za nas je postala suvremena. Krleža prije svega briljantno točno poznaje čovjeka i zato je njegova misao uvijek suvremena. On je prema ljudskoj prirodi gotovo nemilosrdan, za njega ne postoje opravdanja.

ZKM
Iz predstave 'Leda'
Sudeći po najavi, ova 'Leda' je i kazališna igra i igra s kazalištem. Na koji način?


Tomić: Krležine likove izmjestile smo iz salona 1930-ih i tražile ih u salonu ovog stoljeća. Pitale smo se što znači salon danas, s obzirom da se koncept salona drastično promijenio i da on danas, pogotovo u području u kojem živimo, crpi iz tranzicijske svakodnevice, čiji su procesi vrlo razorni i pogubni. Tražeći današnji salon nastojale smo pronaći načine njegove eskalacije, te posljedice njegovih perverznih igara. Jer svi naši likovi igraju igru. Igra je zapravo društveno zadana samim sustavom u kojem živimo i moramo je igrati i nositi svojevrsne maske. Naši likovi pristaju na to, oni su svjesni da igraju igru. No što se događa kad igra, ali i ono u što smo sasvim sigurni, izmakne kontroli? O tome govori predstava. S druge strane, predstava se istovremeno bavi i kazališnim mehanizmom, jer kazališni mehanizam crpi iz manipulacije i stvaranja iluzije. Poigravajući se iluzijom poigravale smo se pitanjima do koje smo mjere spremni vjerovati u laž koja ne skriva od nas da je laž, ali nas ipak zavodi svojom lažljivom istinolikošću.

Natašu Dorčić i Kseniju Marinković domaća publika poznaje, ali ne i njihove crnogorske kolege u 'Ledi'. Predstavite ih!

Tomić: Nataši i Kseniji partneri su Srđan Grahovac, Dejan Ivanić i Mirko Vlahović. Riječ je o vrsnim glumcima, zapravo ponajboljim crnogorskim glumcima. Njih trojica ušli su u projekt sa svojim specifičnim glumačkim habitusima i energijama, i tijekom rada dogodilo se rijetko točno preklapanje sa ženskim dijelom ansambla. Energija koju su producirali na najboljim probama bila je točna, ekspresionistička, a ponekad je u njoj bilo i one artoovske slutnje jednog novog glumca.

Hoće li domaća publika vidjeti bitno ili samo malo drukčiju predstavu?

Tomić: Stara Livnica u Kotoru ima svoju povijesnost, ona je simbolično istovremeno prostor nekadašnje industrije i napretka neke druge Crne Gore, a danas je tek napušteni hangar na mjestu na kojem će, pretpostavljam, niknuti neke nove novogradnje. Taj tranzicijski i kapitalistički moment, poznat i Hrvatskoj i Crnoj Gori, daje karakter predstavi. U ZKM-u neće biti tog ambijentalnog trenutka, ali zatvorena kutija i blizina publike dat će predstavi novu atmosferu i novu koncentraciju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još