Kazalište 'MORTAL KOMBAJN' U HNK

Tranzicija na domaćim pozornicama

Autentičnošću domaće tranzicije hrvatsko se kazalište tek donekle približilo, prije 'efektno poentirajući' izvan matrice nego kompletnim iskorakom od teksta preko režije do finalnog produkta. Kako se temom bavi predstava sarajevska 'Mortal kombajn' izvedena u zagrebačkom HNK, provjerite u tekstu našeg kazališnog kritičara

Kazalište uvijek mora malo pričekati. Gotovo kao historiografija, ali i mnoge druge refleksije zbilje koje se pokušavaju držati načela ponekad i znanstvene, ali u svakom slučaju objektivnosti, za konačni sud treba proći nešto vremena. No, kazalište ipak ne bi trebalo imati odmak koji se dopušta drugima, pogotovo kad se hvali da lupa (iz)ravno u lice. Zato predstava 'Mortal kombajn' s kojom je u zagrebačkom HNK gostovalo Narodno pozorište Sarajevo izgleda pomalo kao podsjećanje, a ne otkrivanje.

Koreografirana i hip-hopom oplemenjena fragmentirana priča o 'svakodnevnoj tragediji' tranzicijskog predgrađa porijeklom je poljska, ali autentična je i u regiji. Dino Mustafić, redatelj zaslužan i za neke predstave u Hrvatskoj, ali u BiH još važniji kao voditelj festivala MESS, izabrao je komada Pawela Sale upravo zato što njegova otvorenost i istost, a to su termini koje je uvijek lako zamijeniti 'kontroverznim', funkcionira i 'bez prijevoda'.

No, drama je napisana prije osam godina, a u Sarajevu premijerno izvedena prije tri, što i ne bi trebao biti velik odmak, ali s temom toliko opće postavljenom i općom samom po sebi, ona je ipak tek ponavljanje viđenoga.

'In yer face' dramaturgija, što je bio tek britanski naziv navodno paneuropskog pokreta nove dramaturgije krvi i sperme, bio je, barem u svojim počecima prije petnaestak ili dvadesetak godina, odjek zbilje u nesumnjivo kraćem vremenskom razmaku između konkretnog zbivanja i njegove konkretizacije na pozornici ili pozornicama. Tada je bilo zanimljivo vidjeti kako manje privilegirani slojevi društva u razvijenom kapitalizmu imaju svoje viđenje morala i pravde.

hnkvz.hr
Enciklopedija izgubljenog vremena
Ili kako djeca rođena u čistim, finim i građanski uređenim sredinama odjednom, naizgled bez razloga, polude. Ali ne tako da puste kosu i probuše i metalom ukrase pokoji dio tijela, jer to je već odavno kanonizirano i kanalizirano, nego čekićem umlate vlastite roditelje na spavanju. U to vrijeme i na domaćim se pozornicama moglo pronaći i navijača i narkomana i prijestupnika svih vrsta, samo ako su mlađi.

Moglo se, u krajnjoj liniji, naći i tekstova koji žestinom izraza i tema pokušavaju parirati zbilji i biti njezino ogledalo, s najmanjim izvedivim stupnjem iskrivljenosti i odstupanja. Bilo je autentičnih pokušaja, od legendarne 'Dobrodošli u plavi pakao' Borivoja Radakovića, preko prepisivanja uzoraka u 'Trainspottingu/Kljucanju', pa sve do sramežljivog postavljanja tadašnjih perjanica, od Sarah Kane do Marka Ravenhilla i Mariusa von Mayenburga do Hriste Bojčeva i Deana Dukovskog.

Autentičnošću domaće tranzicije hrvatsko se kazalište tek donekle približilo, prije 'efektno poentirajući' izvan matrice nego kompletnim iskorakom od teksta preko režije do finalnog produkta.

Tema tranzicije i promjene ne samo političkog i ekonomskog sustava, nego i promjene svijesti koja ga prati, ali i turbulencije koje pritom proživljava društvo u cjelini, lakše je bilo pratiti preko iskošenog pogleda Janusza Glowackog ili braće Presnjakov, nego u domaćem autorskom pismu. Materijala je bilo, ali ne takvog koji bi ostavio zaista dubok trag: Šnajder je 'Enciklopedijom izgubljenog vremena' želio sažeti cijeli proleterski život u optiku krajnje propasti, Vidić 'Životom u sjeni banane' svesti neljudske procese na ljudsku mjeru i nesreću, dok je Šeparović autorskim projektom 'Srce moje kuca za nju' problem jednostavno- predočio. Na tragu onoga što je nekad bila antiutopija Burgessove 'Paklene naranče', Ivica Buljan posegnuo je za distopijskom 'Garažom' Zdenka Mesarića, dok su Bovićeve 'Metastaze' pokazale da je i jedan kvart dovoljan za dobru priču.

CROPIX / Neja Markičević
Srce moje kuca za nju
Nakon svega toga, 'Mortal kombajn' ispada kombinacija svih tih tragova i domišljaja, odavno slomljeno zrcalo koje je sastavljeno za potrebe još jednog navodno brutalnog i beskompromisnog udarca sa scene. Nažalost, i ovdje vrijedi pravilo 'što bliže, to točnije', pa drama Pawela Sale zaista prije podsjeća na Dukovskog i Radakovića, možda i zato što jest riječ o radničkom predgrađu gdje su roditelji invalidi a njihova djeca mogu birati između stadiona i ulice, ovisno o rodu i osobnim nagnućima.

Glumački i režijski možda i namjerno sirova, predstava se ne zasniva na kontrastima, nego na zagovaranju problematične pozicije onih koje je promjena zaboravila, što u izvedbi sarajevskog ansambla dobiva i drukčiju, poratnu konotaciju. Ona kod kuće vjerojatno predstavlja određeni produkcijski i estetski iskorak, ali nažalost na gostovanju u zagrebačkom HNK gubi dosta od tog učinka s obzirom da je poziv na pobunu teško prihvatit među pozlaćenim anđelčićima. Drugim riječima, 'Mortal kombajn' u HNK čak je i potentan, iako nenamjeran kontrapunkt jer je odigran u pogrešnom prostoru i pred pogrešnom publikom. Ali tranzicija je nepresušan izvor paradoksa, čak i kazališnih.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još