Kazalište ULYSSESOV BRECHT

Gangsteri na Brijunima

Nova Ulyssesova produkcija spaja očigledno: glumce željne atraktivne igre bez previše eksperimentiranja, priliku da se svatko dokaže u fahu koji se samo čini jednostavan, Brechtovu auru, manje poznat naslov i izravnu vezu sa zbiljom

Ako se još negdje pojavi kao citat Brechtova rečenica o razlici između osnivanja i pljačkanja banke, ne bi trebalo čuditi ako se netko iz publike uhvati za pištolj. Ne samo zato da bi dokazao kako je opljačkati banku ipak ljudskije. Naime, sve te parole kojima je pokojni građanin B. B. još, iz današnje perspektive, davnih dana ukazivao na nesuvislosti navodno najboljeg od svih društvenih uređenja koje čak vodi kraju povijesti, danas su dokazano istinite, praktično potvrđene i svakodnevne. Njima se zato u kazališnom smislu teško ponovno baviti, jer svako današnje bavljenje njima opterećeno je i redundantno u startu. Tako je to s klasicima, a Brecht nedvojbeno jest među njima.

Brijunskom kazalištu Ulysses klasici i repertoar sazdan od njih nije stran. S izuzetkom iskoraka koji su bili strano tijelo, poput Pandur-Lukićeve posvete Nikoli Tesli, ostalo je uglavnom bilo iz čitanke, čak i kad je pokušavalo ne biti određeno udžbenički i školski. U tom nizu, Shakespearea, Euripida i Molierea, bilo je iskoraka poput Weissovog 'Marat/Sadea', ali čak niti ta predstava, po mnogočemu znakovita, nije (p)ostala zaštitnim znakom ovog kazališta. Kad nije uspjelo na druge načine, pozivanjem zvijezda ili pozivanjem na zvijezde, pokušalo se drugim putem, pa nova produkcija, Brechtov 'Zadrživi uspon Artura Uija' s dodatkom 'Brecht Cabaret', najavljuje zaokret.

Ne toliko u repertoaru, jer bilo je samo pitanje kad će amplituda koja je u jednom od ranijih uspona dotaknula Weissa doći i do njega. Novost je u pristupu, koji više ne laže sam sebi i o sebi, nego pokušava zaista rekreirati uobičajene postupke prenošenja materijala koji zvuči tako poznato. Nakon 'Kuma' i 'Scarfacea', i svih njihovih lošijih nasljednika, te nakon mjuzikla i filma 'Chicago', nakon 'Neki to vole vruće' i ostalih ozbiljnih ili manje ozbiljnih tematiziranja gangsterskog polusvijeta i njegovog proboja u navodno respektabilni svijet poduzetništva, bankarstva i politike, Brechtov 'Arturo Ui' nije i ne može biti više radikalno čitanje zbilje, ogledalo koje se razbija od snage istinitosti ili transformacijska parabola… On je jednostavno još jedna, ni po čemu posebna, potvrda onoga što ionako svakodnevno saznajemo dok se Remetinec puni.

Pitanje za redateljicu Lenku Udovički bilo je kako to postaviti i što učiniti s materijalom koji toliko jasno govori. Odlučila se za stil, i nije pogriješila, s obzirom da se u hrvatskom glumištu namnožilo mladih glumaca kojima nitko ne nudi ni 'Splendid's' niti 'Paravane', a domaći repertoari i s Brechtom poprilično slabo stoje, s izuzetkom 'Opere za tri groša'.

Nova Ulyssesova produkcija tako spaja očigledno: glumce željne atraktivne igre bez previše eksperimentiranja, priliku da se svatko dokaže u fahu koji se samo čini jednostavan, Brechtovu auru, manje poznat naslov i izravnu vezu sa zbiljom.

Rezultat je solidni mjuzikl, kojem kabaretska odrednica u dodanom dijelu naslova samo smeta, kao i izravne aluzije na Adolfa Hitlera ili finale u kojem se ragtime pretvara u istočnjački melos. Ta dva problematična mjesta ove predstave kao da su ostaci one želje da se kazalištem baš uvijek nešto ozbiljno mora i reći – kao da publika i sama ne može zaključiti kako to izgleda kad poremećeni gangster zadobije političku moć. Hitler je samo simbol kojim su se već dovoljno igrali, i zato je i kao simbol neaktivan, pa je pribjegavanje njemu znak kreativne slabosti, pogotovo kad se pritom naslanja na majstorsku karikaturu Charlieja Chaplina.

No i to je, kao i većinu ostaloga u ovoj predstavi, izvukao Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi, koji bi mogao, i može, podnijeti i veći teret. Točan i brz u svakoj gesti, pa čak i kad igra karikaturu karikature, on jest adut ovog projekta, ali nije jedini. Uz pomoć koreografa Staše Zurovca i Mladena Vasaryja, čije inzistiranje na scenskom pokretu ovdje napokon ima puno pokriće, i iskusniji i mlađi članovi ovoljetnog brijunskog kampa rade kao jedan. Možda zahvalni žanru, a možda i prilici da odrade dječački san igranja opasnih momaka, Mislav Čavajda, Dražen Šivak, Goran Bogdan i Jure Ivanušić zdušno sudjeluju u igri koja će nam svima doći glave. Sve dok ne bude više onih koji bi – opljačkali banku.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još