Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

Ne baš sjajno mjesto za nesreću

'Sjajno mjesto za nesreću' možda jest priča o 'nama u Parizu', kako je najavljuju, ali je još uvijek prvenstveno priča o 'njemu (među njima) u Parizu', a s njim se teško identificirati. Predstava u naznakama otvara gomile tema, ali istodobno može proći pored gledatelja kao da se ništa nije dogodilo

Otkako je očaj zabranjen, jer živimo u sretnom vremenu napretka te sve boljih i knjigolikijih elektroničkih readera, sreća se rasprostire na sve strane. Uče nas sreći, istodobno nas i truju njome, a nesreća je rezervirana za umjetnost, kao i eventualni problemi u njezinoj recepciji. Da je vrijeme za nešto hladniji pristup, odavno su svi shvatili, ali još uvijek se pokušava čeprkati po intimi, kao da je ona središte svih zala. Ponekad i jest, ali ne treba zaboraviti i okolnosti koje vode do gorućih predgrađa.

Njima se, na svoj poseban i posredan način, bavi roman Damira Karakaša 'Sjajno mjesto za nesreću' koji je, nakon otvorenog poziva iz Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, Dalibor Matanić izabrao za predložak svojeg prvog kazališnog iskušenja. Karakašev potencijal, tvrdokuhani stil koji koristi da bi bolje ocrtao svakodnevno iz pozicije 'čovjeka s iskustvom drukčijim od vašeg', redatelj je već prepoznao po 'elementarnoj humanosti' u zbirci 'Kino Lika'.

Karakašev treći roman nevelika je proza o doživljajima pisca iz Hrvatske koji u Parizu preživljava crtajući karikature turistima. Ona vraća egzistencijalizam postmodernoj jer više ni autora nije briga za svoje likove, koliko god autobiografski bili, dok glavni lik, neimenovani Pisac, ostaje uvijek izvan događanja, prokušanim postupkom sondiranja u kojem je za tu sondu bolje da je što prozirnija i sa što manje svojstava. I da ne gleda ni lijevo ni desno, iako zapravo pažljivo gleda i precizno pamti. Hladnoća pristupa, ne toliko u akcijama protagonista koliko u njegovom potpuno osušenom opisu svega što se oko njega zbiva, definira Karakaša kao pravog karikaturista, onoga koji zna da je svaka karikatura najvjernija istini, a da je ogledalo ono koje laže.

Dalibor Matanić s njegovim se opisom nije složio i namjerno je, umjesto da izabere nekog hladnijeg iz ansambla Drame riječkog HNK, za glavnu ulogu angažirao Franu Maškovića. Član Zagrebačkog kazališta mladih, emotivac po glumačkoj biti, nije i ne može biti onaj hladni i bezdušni tip iz romana, 'kuler' po profesiji koji slučajno i piše, već 'umjetnička duša' čija prividna neosjetljivost za druge nastaje iz straha.

Uvjerljiviji kad odbija biti doslovno prostituiran nego kad mačistički opisuje svoju prije stanodavku nego istinsku ljubavnicu, Mašković prestaje biti sonda i tako nehotice nagriza cijeli konstrukt. Njegov Pisac ne pamti useljeničko, nelegalno, pa i kriminalno dno Pariza zato da bi imao materijal za roman o romanu, nego počinje u njemu sudjelovati i, što je još gore, sve ga se počinje ticati, čak i ljubavnice koje mijenja kao čarape. Iako čarape, s obzirom na okolnosti, baš i ne mijenja.

Ne bi to bilo pogrešno kad svi ostali likovi, među kojima se nađe tek pokoji karakter, ne bi bili postavljeni kao kulise, a njegova interakcija s njima površna. Umjesto krajnje problematične koliko i fascinantne 'elementarne egocentričnosti' koju je ovoga puta trebao vidjeti kod Karakaša, Matanić je pokušao pronaći alibi za nju dodavši Piscu opsjednutom uspjehom nijansu očaja koja nije izazvana samo odbijanjem rukopisa.

S treće strane ostaje politička pozadina Pariza, kao najbanalnije prenesen dio ove priče. Goruća pariška predgrađa nakon poznatog incidenta u kojem su stradala dva imigrantska dječaka zaslugom francuske policije ostavljeno je tek kao usputna primjedba, iako bi u priči o Parizu svih onih koji su u njega došli, a među njima i onih nekoliko našijenaca, trebala biti barem snažnije akcentuirana. Pojavljivanje Nicolasa Sarkozyja i Carle Bruni u videu Denija Šenića bez vidljivih aluzija na predsjednikovo također imigrantsko porijeklo zato je samo još jedan pokušaj da se kaže nešto više i imenuje krivca. A riječ je tek o još jednom useljeniku koji je uspio iz predgrađa doći do Elizija.

Najveća zamjerka ovoj predstavi stoga bi trebala ići tragom nedovoljnog odmaka i zatomljenog autorstva. Matanić kao da je htio dodati nekoliko dimenzija predlošku, ali ga se na kraju ipak slijepo držao, zaboravivši pritom da se, iako po tematici ponekad kompatibilni, njegov i Karakašev stil i senzibilitet ipak poprilično razlikuju. U dobre strane treba pak pribrojiti trajni dojam praznine, koji se ne gubi čak ni kad se barem dio pozornice razvučene po punoj širini napuni izvođačima. Taj dojam podržava i tehnički dosljedno provedena, ali usporena te na koncu plošna tehnika kratkih rezova.

'Sjajno mjesto za nesreću' možda jest priča o 'nama u Parizu', kako je najavljuju, ali je još uvijek prvenstveno priča o 'njemu (među njima) u Parizu', a s njim se teško identificirati. Predstava u naznakama otvara gomile tema, ali istodobno može proći pored gledatelja kao da se ništa nije dogodilo. Jer i nije - nitko nije umro, ništa se nije ni rodilo, iako su od te nepostojeće drame stradali pomalo svi.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još