Kazalište INTERVJU

Tomaž Pandur: 'Kaligula je moja najintimnija predstava'

U povodu hrvatske premijere 'Kaligule' u tvrđavi Minor na Brijunima razgovarali smo sa slovenskim redateljem Tomažom Pandurom

Kad je 1938. Albert Camus pisao dramu 'Kaligula', o tom rimskom caru bila je dostupna samo istina rimskog kroničara Svetonija. Sedamdeset godina kasnije o životu cara Čizmice pojavljuju se nove činjenice, a upravo one postaju okosnica predstave 'Kaligula' Tomaža Pandura. 'Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine', Kaligulin je moto kad stvara Mjesečevo kazalište na početku nove ere. Bijeg od realnosti u umjetnost moto je i Tomaža Pandura, koji nakon gotovo dvije tisuće godina u teatru vidi privilegij ostvarivanja vlastitog sna o slobodi.

Koja je ideja Mjesečevog kazališta?

Mjesečevo kazalište je življenje jednog velikog sna i neka točka gdje sam mogao, ja kao redatelj i glumci kao glumci tog kazališta, dati sve svoje razloge i motive zašto stvaramo kazalište, zašto tako strastveno želimo živjeti taj svoj san. Kazalište je jedan predivan san i putovanje duše koje je jedino moguće u teatru. Za nas, za cijelu ekipu, stvarno je privilegij stvarati svoje svjetove, svoje kazalište i svoju paralelnu realnost u vremenima i u svijetu u kojem živimo, kad u većini slučajeva ne možemo pristati na svijet kakav jest.

Koliko je 'Kaligula' predstava o samom teatru?

Je, predstava je i o teatru, jer i u samom tekstu Kaligula kaže da je to veliko kazalište Gaja Julija. On od svog života, od sebe samoga stvara svoje kazalište i polako tokom predstave ta granica između kazališta i stvarnosti nestaje i sve se spaja u jednu cjelinu.

Gdje su sličnosti Kaligula – Camus – Pandur?

Znamo da je Camus pisao dramu prije Drugog svjetskog rata i da su aluzije na ono vrijeme fašizma, nacizma jako prezentne u tekstu. Međutim, čitajući Camusa danas i režirajući predstavu danas vidimo da se svijet u suštini promijenio.

Tu su nova otkrića, tu su nove povijesne činjenice. Camus nije znao da se radi o caru koji nije vodio nijedan rat, nije znao da je Kaligula žrtva jednog političkog fabriciranja istine i ti novi elementi su mene jako inspirirali. Sad se zna da je Kaligula sanjao da spoji istok i zapad, da je htio preseliti upravu u Egipat, da se htio obračunati s ranom Rimskog Carstva koju je prouzrokovao Marko Antonije, s velikim porazom u Egiptu, i da je on htio zacijeliti tu ranu, da je gradio najimpresivnija zdanja, da je gradio svoju palaču na jezeru Nemorenzis koja je plutala na vodi.

To mogu pojasniti jednom činjenicom – u vrijeme Camusa čovjek nije stupio na površinu Mjeseca – to se dogodilo trideset godina kasnije, kad je drama već napisana. Glavna metafora predstave je držati Mjesec u svojim rukama. Iz Camusove perspektive to je čista fikcija, a iz naše perspektive realnost, i tu je trebalo produžiti ovu temu u bezvremensku sferu.

Koliko vam je Kaligula zanimljiv danas, nakon novih poznatih činjenica?

Zanimljiv je koliko i svi ljudi u kojima se možemo prepoznati. Meni je Kaligula najzanimljiviji u ogledalu jer znamo da je Camusova glavna metafora ogledalo i teza da koliko uložiš u ogledalo, toliko ti se i vrati. To je nemilosrdan zakon karme i ono što je nas zanimalo jest koja se slika danas vraća iz tog ogledala, što je osnovna tema predstave.

Gdje vidite sebe u liku Kaligule, kao redatelja svoje vlastite životne predstave?

To je trik-pitanje. Imati svoj san i uložiti sve u njegovo ostvarenje – to da, i to je dimenzija koju imamo svi, svi imamo neki svoj san, svi nešto želimo posjedovati, a to nemamo u tom trenutku.

'Kaligula' je moja najintimnija predstava, predstava koja se ne bavi samo likom ludog imperatora, već i suštinskim pitanjima, bavi se poljima samoće koja su neizmjerna, gdje se itekako možemo prepoznavati u današnjem vremenu i životu – to je tema koja mene osobno najviše zanima.

HOMOSEKSUALNOST I GOLOTINJA

U predstavi je prisutna i tema ljubavi, incestuoznog i homoseksualnog odnosa?

Jasno da je seksualnost i traženje seksualnog identiteta jedna od tema koje muče današnji svijet i svakog pojedinca i to je dobar poligon za istraživanje – od povijesnih činjenica o Kaliguli do filozofskog poimanja. Iz povijesti seksologije vidimo da je antički svijet težio cjelini, iskustvu, tražio je harmoniju i slobodu, jin i jang.

Predstava se bavi arhetipskim slikama, a ako se netko bavi golotinjom, mislim da je zakasnio par stoljeća – otkad David stoji u Firenci. To su kanoni ljepote, mi predstavom nanovo definiramo kanon ljepote koji se rodio u Egiptu jer cijela zapadna civilizacija zapravo živi estetski kanon ljepote koji je rađen u Egiptu i to je Kaligula vrlo dobro znao i zato je dovodio brojne velike skulptore iz Egipta. Ta ljepota kao filozofski pojam nama je svima itekako potrebna – ljepota tijela, duha, misli.

TRANSNACIONALNO KAZALIŠTE KAO PRIVILEGIJ

Nakon uspješne karijere ravnatelja mariborskog Slovenskog narodnog gledališča stvarate vlastito kazalište, u koje dovodite umjetnike iz cijelog svijeta. Koje su prednosti vaninstitucionalnog rada?

Vrlo komotno je raditi u devetnaestostoljetnim starim nacionalnim kućama koje funkcioniraju na jedan način i imamo taj drugi oblik koji je vaninstitucionalan – u kazalištu uvijek teži put.

Ima nas nekoliko koji si to možemo dozvoliti. To je tvar izbora, na jednoj strani se granice ruše, na drugoj, nažalost, postavljaju. No u tom trenutku, što je moja najveća sloboda, ja mogu stvarati u Madridu ili u Tokiju ili na Brijunima s potpuno jednakom strašću, motivom i ljubavlju i jako sam sretan što je teatar u suštini nešto vaninstitucionalno.

Otkad sam u kazalištu shvatio sam da si granice slobode postavljamo sami i prostor mog kazališta je neomeđen – geografskim, religijskim, političkim i bilo kakvim drugim granicama. Mom teatru je potrebna ta vrsta slobode da udružuje ljude koji imaju što reći i koji imaju potrebu reći istinu o sebi i o svijetu u tom trenutku.

Apsolutno je moguće spojiti taj rad s institucijama – stvar je odabira da li ideš u pravcu gdje taj strah raste – što ja mislim da je jedini za mene mogući odabir, da se ne krećeš u sferama poznatog, jer se teatar svake večeri nanovo rađa i to je obnova i tebe samoga kao stvaraoca.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još