Croatie, la voici

IGOR GRUBIĆ:

'Kritičku oštricu nastojim prvo usmjeriti prema sebi'

S multimedijalnim umjetnikom koji sudjeluje na festivalu Croatie, la voici razgovarali smo o njegovom radu i performansu koji je izveo u pariškom Tuileriesu, jednom od najpoznatijih parkova na svijetu

Igor Grubić, zagrebački multimedijalni umjetnik koji je pažnju privukao akcijom 'Crni Peristil', dva puta je nagrađen na Salonu mladih, a nakon toga radi čitav niz angažiranih radova, performansa, akcija, intervencija koje izvodi u javnom prostoru. U Parizu će nastupiti kao video i perfrormans umjetnik, a francuskim studentima održat će i predavanje o svome dosadašnjem radu. S njim razgovaramo nakon što je izveo performans u jednom od najpoznatijih parkova na svijetu pariškom Tuileriesu.

Vaši radovi izazivaju pozornost javnosti i medija. Što ste izveli pred pariškom publikom?


Nadam se da ta činjenica da zadnjih par godina dobivam dosta poziva za nastupe i izlaganja u inozemstvu znači da kreiram radove koji komuniciraju s publikom. U Parizu sam izveo peformans koji se zove Zero Balkan beat. Ispred Napoleonovog Carrousela u Louvreu pet muzičara sviralo je tipičnu balkansku glazbu koja na metaforičkoj razini predstavlja duh 'Balkana'. Izvodili su to s intenzivnim ritmom i emotivnim melodijama, temperamentom i patosom. Nakon 10 minuta sviranja pred publikom, prilazim im i samoljepivom trakom počinjem ih vezivati. Kako lijepim instrumente i dijelove tijela muzičara, tako ih postupno onemogućavam u sviranju te njihova muzika počinje zvučati diskordantno i atonalno. Nastavljam s lijepljenjem njihovih ruku kojima drže instrumente dok zvuk ne dođe do kakofonije i apstrakcije. Ostavljam ih da tako zvuče neko vrijeme, a zatim ih dodatno obavijam i sprječavam u svakom pomaku, sve dok se zvuk ne izgubi u tišinu.

Za program performansa vaše prvotne dvije ideje nisu bile prihvaćene. Možete li pojasniti o čemu se zapravo radilo?

Da. Performans Zero Balkan beat zapravo je kontekstualni rad jer je nastao kao neka vrsta malog protesta na činjenicu da su dva predložena rada bila odbijena. Prvi prijedlog se odnosio na rad 'Male lekcije citata' kojim sam oživljavao spomenike poznatih ličnosti postavljanjem kartonskih natpisa s kritičkim citatima poznatih mislilaca. Tako da su skulpture postajale društveni komentatori. Taj rad je trebao biti izveden u parku Tuileries ispred Louvrea. Drugi prijedlog je sličnog, angažiranog karaktera, a doticao se arhitekture moći koja je simbolično prikazana u Louvreu. Kada su oba rada odbijena, kreirao sam rad kojim komentiram neku vrstu kulturnog imperijalizma koji će vrlo rado uvoziti njima egzotičnu kulturu za zabavu, a kada se dogodi da ta kultura krene ukazivati na neke postojeće probleme u njihovom društvu, onda je odbacuju ili je nastoje civilizirati, normalizirati prema njihovim mjerilima.

Jeste li to doživjeli kao cenzuru i nije li to ipak pomalo neočekivana i iznenađujuća reakcija za jedno tolerantno društvo?

Od drugih umjetnika također čujem da su doživljavali slična iskustva. Čini se da je takva situacija česta u javnim, nacionalnim, patriotski nastrojenim umjetničkim galerijama na Zapadu. Prilično su restriktivni u izvođenju radova koji su provokativno angažiranog karaktera. Izgleda da je većina umjetnika iz zapadnih sredina poprilično nastrojena proklamirati demokratska načela kada izvode radove u zemljama Trećeg svijeta, gdje ukazuju na nedostatak tolerancije, a u svojim sredinama nisu baš kritički usmjereni prema tim istim institucijama.

Kroz svoje umjetničke radove bavite se različitim društveno-političkim problemima. Zašto ste izabrali upravo umjetnost da biste govorili o tim temama?

Devedesetih godina kroz posljedicu ratnih trauma i frustracija, odlučio sam koristiti umjetnički jezik kao sredstvo izražavanja. Scena nevladinih udruga tada još nije zaživjela kao danas. Smatrao sam da treba koristiti sve strategije djelovanja i bilo mi je jasno da se pomoću simboličkog jezika umjetnosti može poslati snažna poruka. Tako nekako sam izabrao kreativnost kao svoje oruđe, oružje, uz geslo umjetnost je moja fronta. Koristim simbolizam jezika i strategiju umjetnosti za reflektiranje i komuniciranje određenih društvenih problema koje doživljavam da treba iznijeti na svjetlo dana i na neki način ih time iscjeljivati. Ako se o nekom problemu počne govoriti, već se događa neki pomak. To je poput obiteljskih tajni - dok god su u sferi skrivenog one truju, a kad se počnemo s nečim suočavati i otvoreno o tome govoriti tada započinje proces iscjeljivanja. Vjerujem da umjetnost, film, književnost imaju tu ritualno iscjeljujuću moć jer nas vraćaju nama samima. Slijedom takvog razmišljanja također sam djelovao kao producent dokumentarnih društveno angažiranih filmova i kampanja dugi niz godina na nevladinoj sceni.

Niste završili likovnu akademiju. Je li vas ikada zanimao taj studij i smatrate li ga neophodnim za bavljenjem suvremenom umjetnošću?

Fotografijom sam se počeo baviti već u srednjoj školi. Početkom devedesetih mislio sam studirati Multimediju na likovnoj akademiji u inozemstvu jer na našoj akademiji tada nije postojao taj odjel. Ali kako je u to vrijeme počeo rat, imao sam potrebu ostati sa svojom obitelji. Zatim sam se jednostavno počeo baviti umjetnošću i bez akademije, a pozivi za izlaganja su nekako pristizali. Dugo je vremena bilo potrebno da se oslobodim straha od toga kako će drugi reagirati na to što radim. Imao sam tremu oko toga komunicira li rad, hoće li biti prihvaćen iz razloga jer mi je stalo da pošaljem poruku koja će biti primljena. Komunikacija s publikom mi je bitna. Nezavršen studij u početku karijere nosi dosta frustracija, ali ako je netko ustrajan i dosljedan otvorit će mu se. I sa završenom akademijom studenti često odustaju od umjetnosti jer ih nitko ne uči da ne postoji sistem koji će ih podržati. U našoj zemlji još ne postoji svijest o značaju razvijanja kulturne politike. Gotovo sve je na nama samima i na našoj vlastitoj volji.

Kako ste se vi obrazovali za umjetnika i kako ste se odlučili za tu vrst djelovanja?

Utjecaj novog vala osamdesetih u Jugoslaviji bio je presudan. Kao tinejdžer doživio sam snažno rasplamsaj tih kreativnih ideja i tu neku vrstu povezanosti među ljudima u kreativnoj sferi. Taj kreativni prostor je poput produžene igre djetinjstva koji se, kad smo stariji, produbljuje i poprima karakter duhovnosti. Nekako već od srednje škole sam to doživljavao kao svoj budući poziv. Stalno sam zapisivao neke ideje, fotografirao, pisao pjesme, ideje i sinopsise za kratke filmove. Volim taj adrenalin izazova i neizvjesnosti pri kreiranju svakoga rada. I iskreno vjerujem u relaciju duhovnosti i umjetnosti i u pokretačku, oslobađajuću snagu umjetnosti koja može utjecati na našu spoznajnu moć, a time i stvarnost u kojoj živimo. Smisao onoga što tražimo i kreiramo u raznim oblicima umjetnosti mora biti učenje života. Kreativnost je ta koja istražuje, eksperimentira, ruši okvire, a kroz igru se približavamo i upoznajemo sebe i drugoga, čime razvijamo toleranciju, suosjećanje i oslobađanje od predrasuda, strahova. Vjerujem da kada bismo svi bili kreativniji u onome što radimo, živjeli bismo u sretnijem društvu ali, naravno, da bismo stvorili takvu stvarnost, potrebno je krenuti prvenstveno od sebe.

221199 ,216403 ,220887 ,220413

Osim performansa, u Parizu ćete predstaviti i svoje videoradove u Palais de Tokyo. Izbor suvremenih hrvatskih video umjetnika predstavlja nosi naslov jednog vašeg rada - 'East side story'. Postoji li razlog?

O nazivu su odlučivali selektori i s njim sam suočen tek kada su stvari išle u tisak. Jasno mi je da svaka manifestacija treba imati naslov koji će zaintrigirati publiku. S jedne strane bi mi trebalo biti drago da moj rad nosi naziv ciklusa u kojem se predstavljaju hrvatski videoumjetnici, a s druge nisam baš zadovoljan činjenicom da se naziv rada koristi u svrhu pompozne kategorizacije umjetnika kao istočnoevropskih.

Nedavno ste imali izložbu na Siciliji. Jeste li tamo izveli neki novi rad?

Projekt na Siciliji sam kreirao tijekom osam mjeseci, putujući tamo u nekoliko navrata. Tijekom istraživanja koje sam proveo kao pripremu za izložbu na Siciliji primijetio sam da, unatoč činjenici velikog broja pripadnika Islamske zajednice, još uvijek ne postoji izgrađeno nijedno klasično zdanje džamije. Radom 'Nepostojeća arhitektura' nastojao sam ukazati na tu činjenicu te u javnom prostoru postavio sam elemente koji simbolički predstavljaju tu duhovnu građevinu. U umjetničkoj intervenciji koristim tri elementa koji predstavljaju temelje, zidove i minaret potencijalne džamije. Na površini gradskih trgova postavio sam nekoliko tepiha, na zidove stare gradske jezgre lijepio plakate s orijentalnim mozaikom te po prvi puta na Siciliji, a možda i u čitavoj Italiji mujezin je izvodio ezan - islamski poziv na molitvu u javnom prostoru na više lokacija. Projekt sam realizirao u suradnji s Islamskom zajednicom Modica.

Jeste li kritični prema sebi i svom radu?

Da, prilično. Kritičku oštricu nastojim prvo usmjeriti prema sebi. Znam da ne mogu prozivati druge ako ne krenem od sebe i u tome nastojim biti dosljedan. Svom radu pristupam temeljito i mislim da su samo moji najbliži svjesni koliko je rada iza svake, pa i neke jednostavne i minimalističke geste. Jednom od takvih procesa prisustvovale su i kustosice Antonija Majača i Ivana Bago kada smo surađivali na projektu '366 rituala oslobađanja' čitavih godinu dana. Prije nego što izađem s nekim radom u javnost, nastojim ga dobrano promisliti sa svih strana. Kreiranje svakog umjetničkog projekta je za mene poput kreiranja male kampanje. Općenito cijenim svačiji napor da se izrazi. Nije nimalo jednostavno izložiti se kritičkom pogledu drugoga. Znajući to, nisam pretjerano kritičan prema kolegama, može mi se neki rad svidjeti ili ne, ali ne ulazim u osudu načina na koji je netko izražava svoj svjetonazor.