Alka & Zokk – Vrijeme za nas (Croatia Records)

Šta mi preostaje osim da se rokenrolu vratim sad, zavapio je Siniša Vuco kad je poderao estradnu halju i uronio u Živo blato. Sličan samosvjestan zaokret 2024., u ranim šezdesetima, izvodi Alka Vuica, i to ni godinu dana nakon usiljenog pokušaja rejuvenacije uz pomoć (Alter)Elle Dvornik, virtualne asistentice njezina sina, sve prominentnijeg producenta Ariana. Nakon tog neuspješnog guranja među mlađu publiku, Alka je zaključila da je zapravo oduvijek bila rokerica zalutala na estradu, pa odlučila popraviti greške iz prošlosti dok ne bude prekasno. Za asistenta u tom pothvatu uzela je bosansko-njemačkog gitarista Zokka Šerbedžiju, pouzdanog rokera stare škole s referencama suradnje od grupe Valentino i Goce Tržan do bivših članova Scorpionsa.

Rezultat ni blizu nije grozan kao što biste mogli očekivati. U pitanju je sasvim pristojan komad adult oriented rocka, s neizbježnim krindž trenucima u Alkinim stihovima poput 'i dame piju Ožujsko' ili 'mene je rodila revolucija, AFŽ i demokracija' i prilično plastičnom produkcijom, ali i korektnim rifovima i aranžmanima razvučenima na potezu od darkerskog punka, preko psihodelije i vidljivog nadahnuća Majkama, do radiofoničnog pop dueta s Nenom Belanom.

Alkin duboki glas na takve ispeglane podloge sjeda ne baš kao, božemeprosti, Patti Smith, već u najmanju ruku poput Viktorije iz pozne yu rock ere, što je itekakav kompliment za nekoga tko je trideset godina plivao u krivim vodama za svoj senzibilitet. Ukratko, uoči još jednog Porina, koji će se razdijeliti među predvidivim igračima domaće glazbene industrije, te godine u kojoj će dinosauri, od oba Prljava kazališta do Psihomoda, vjerojatno objaviti nove albume, pošteno je barem nominirati Alku za rock album godine. Ako ni zbog čega, onda zbog kriterija rodne ravnopravnosti.

Justin Timberlake – Everything I Thought It Was (RCA)

Naslovi pjesama poput 'F**kin Up the Disco', stihovi poput 'You're so f**kin perfect girl in every way' ili, neka oproste cure, 'Show me your deep and I'll dive in' – ne treba puno objašnjavati čime se na novom albumu bavi Justin Timberlake, jedna od najbogatijih muških pop zvijezda teška oko 350 milijuna dolara. To što se u trenucima u kojima Y2K nostalgija i trampoidna heteronormativnost polako hvataju zalet, a dokumentarci o Britney Spears kopaju i po njegovoj prošlosti, Timberlake odlučio vratiti seksu kao središnjoj temi svoje karijere i nije neko iznenađenje. Još kad znamo da za produkcijskim pultom opet sjedi Timbaland, odgovoran za njegov najuspješniji album 'Futuresex/LoveSounds', jasno je da 'princ popa' opet puca visoko i lakta se ne bi li zadržao mjesto pri vrhu Forbesove liste pop bogataša u zbunjenom woke svijetu.

No kad taj siledžijski zahvat neumorno ponavlja preko 76 minuta, imate osjećaj kao da ste upravo isprobali sve seksualne poze i nijedna vam ne odgovara. Eventualno iznenađenje čuči u sredini albuma - neočekivani izlet u gospel metal u 'Sanctified', duet s talentiranim Tobeom Nwigweom, poznatim vam iz Netflixovog hita 'Mo'. Sve ostalo je beskrajno cijeđenje formulaičnog zavodničkog popa, koje vas neugodno podsjeća na vremena u kojima su stotine cura paradirale i vrištale pred hotelima čekajući Justina da izađe, a on bi prošetao s po tri manekenke pod svakom rukom, sve dok ga Jessica Biel nije privela u obiteljsko gnijezdo, i to ne baš do kraja.

Kao pozdrav mladosti potkraj albuma uglavljen je i 'Paradise', jednokratni reunion 'NSYNC-a, Justinovog boy benda iz mladosti, zamišljen kao naklon tinejdžerskim danima u stilu pjesama One Direction koje na koncertu izvodi Harry Styles, a u stvarnosti komadić lažnog nostalgičnog optimizma s kojim ni Kedžo ne bi išao na Doru, čak ni sa Sašom i Tinom. Sjetimo li se slučaja Alke Vuice iz ovotjednog ili Kim Gordon iz prošlotjednog džuboksa, ispada da je eliksir mladosti lakše naći u ranim šezdesetima ili sedamdesetima nego u ranim četrdesetima.

Adrianne Lenker – Bright Future (4AD)

Ima tih nekih, najčešće žena, kantautorica zbog kojih se pitate mogu li ikad promašiti. Pratite ih, slušate i potajno se nadate da je greška moguća, no one u kontinuitetu izbacuju u najmanju ruku solidne, često i savršene pjesme, nekad i albume. Adrianne Lenker jedna je od njih, a iako najbolju kemiju ostvaruje s mladićima iz matičnog benda Big Thief, dojma smo da bolje pjesme ipak ostavlja za svoje solo albume.

Jedan takav sletio nam je upravo danas, i već ga čujemo u beskrajnim i besanim noćima - čaša vina može, ne mora, cvrčci mogu i ne moraju, slušalice se preporučuju, ali znamo da će nam biti toplo. Toplo oko srca, prije svega. Jer to što Adrianne stvara uz pomoć troje suradnika što kruže oko gitare, klavira, violine i mikrofona – jedan od njih je buraz Nick Hakim, kojeg po lijepom pamtimo ispred Fleet Foxes u Tvornici – opet je toliko divno, ogoljeno, intimno i izvanvremenski da 43 minute glazbe za koju imate dojam da nastaje upravo pred vama prođe u trenu.

Bilo da je u pitanju 'Evol', nježna brojalica u kojoj se igra riječima izgovarajući ih pravilno, pa naopako, ali i dalje sa značenjem, bilo da pretvori 'Vampire Empire', jednu od omiljenih stvari Big Thief, u jam session pored logorske vatre, ili da nas totalno razori završnom 'Ruined', Adrianne i prijatelji ne odustaju od tog osjećaja spontanosti, jednostavnosti i ljepote koju malo tko danas može podjednako prenijeti na analogni i digitalni format. Osjećaja koji u sebi vučete satima, nekad i danima nakon što album završi, osjećaja koji možda možete prevesti u naslov ovog albuma – nada u svijetlu budućnost. I u njoj još glazbe Adrianne Lenker.