Svijet KOMENTAR DRAGE PILSELA

Vrijeme hacktivizma

Slučaj Wikileaks pokazuje da definitivno ulazimo u novo razdoblje povezanosti hakera i novinara. Zatiratelji slobode, makar bili zamaskirani u velike demokrate SAD-a, moraju znati da im se nećemo predati

Nastaje tako novi pojam: hacktivizam. Čini se da ga prvi lansiramo u opticaj u našem podneblju. To je aktivnost hakera i novinara u nastojanju da izvijeste o svemu onomu što vlade ne žele da se sazna.

Pravi je to kontrakulturalni pokret 21. stoljeća. Nije to, kako bi se moglo zaključiti, nostalgija za šezdesetim godinama 20. stoljeća, već način da se žive i osjete nove okolnosti i novi odnosi građanina u susretu sa strukturama moći i s novim tehnologijama.


U fenomenu koji je stvorio australski hacktivist Julian Assange, sasvim u pravu što se skriva (traže ga CIA, Interpol, švedska vlast, a i Australija najavljuje njegovo izbacivanje iz knjige državljana), te, kao onomad Salmana Rushdieja, neki novi, ovoga puta zapadnjački ajatolasi pozivaju na njegovo ubojstvo, trebamo razlikovati dvije stvarnosti: informativni materijal sam po sebi i političko i moralno vlasništvo objavljenoga na WikiLeaks.org (ove godine o Afganistanu, Iraku i sada i svjetskoj diplomaciji SAD-a).

Na kojoj platformi djeluje WikiLeaks i suvremeni hacktivizam?

Potpuno je shvatljivo da je Državno tajništvo SAD-a vrisnulo do neba i da je čelnica američke diplomacije Hillary Clinton kazala da se ovako više ne može voditi vanjska politika. Proturječnost je u tome što njezini interesi ili interesi SAD-a (ili bilo koje druge zemlje) nisu istovjetni interesima javnog mnijenja koji uvijek ima pravo, kao i mediji, poput ovog koji pratite svakodnevno, što to rade vlade sredstvima građana.

Informacije možemo podijeliti na tračeve i nepristojne opaske diplomata (koje nikoga ne bi trebale iznenaditi, ali bi konačno trebale pomoći da se demistificira jedan poziv za, često je tako, ne baš jako talentirane ljude), kao ona da su Putin i Medvedev kao Batman i Robin ili da je Ljubo Jurčić bezveznjak bez prave karizme, do onih informacija koje ukazuju na moguće protuzakonito djelovanje kao što je špijuniranje Ban Ki-moona, Ivana Šimonovića i drugih čelnika UN-a.

No, na kojoj platformi djeluje WikiLeaks i suvremeni hacktivizam? Assange je o tome već govorio devedesetih kao veliki svećenik nove religije: slobodan pristup svim informacijama jer ona je vlasništvo građana, duboko nepovjerenje u vlasti i obrana radikalne decentralizacije u vođenju javnih poslova.

Građanin koji se buni protiv institucija koje zloupotrebljavaju moć

Bio bi to ekstrakt političke filozofije anglosaksonskog svijeta. U čemu je onda frka?

Kad se britanska policija pojavljuje na ulicama bez oružja, nije to zato što joj kriminalci ulijevaju veliko povjerenje, već zato što će građani biti sumnjičavi prema vlasti koja u susret građanima ide silovito naoružana ili odviše agresivna. Na isti način, kroz političku povijest SAD-a imamo vertikalu, nekakvu osovinu koja ima izvorište u Bibliji i koja ekstremno zagovara osobna ljudska prava i koja se evidentira u moć građanina već na nivou lokalne administracije.

Za razliku od španjolskog ili talijanskog anarhizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, koji je često postajao nasilan i revolucionaran, ovaj osjećaj digniteta pojedinca, na koji se poziva Julian Assange, ima danas korijene u desnici i u konzervativnim redovima koji zagovaraju međunarodni izolacionizam i nestanak države, a možemo ga pratiti u radikalno desnom političkom pokretu SAD-a The Tea Party.

Ali Assange, koja god da mu je ideologija ili religija, ako ih uopće ima, nije pobornik desnice ili ljevice, već građanin koji se buni protiv institucija koje zloupotrebljavaju moć.

WikiLeaks će postojati sa ili bez Juliana Assangea


Ta osnovna karakteristika gerilca, hacktivista ili informatičkog snajperista ne znači da je osnivač WikiLeaksa potpuno neoprezan u slučaju da se neka agencija SAD-a ili bilo koja druga organizacija odluči namiriti vlastitim šakama i zato je ostavio pripremljen novi paket oko 1,4 gigabajta, što će reći, nekoliko puta onoliko koliko zauzimaju 250.000 dokumenata State Departmenta i koji će puknuti onda kada Assange i njegove kolege odluče da je vrijeme.

Imamo, zato, WikiLeaks, s ili bez Juliana Assangea, za puno vremena i novinarskog posla.

I tako će biti jer imperijalna iskušenja ne prestaju, a ima nas, običnih građana, koji ne želimo biti podanici nijednoga carstva. Pogotovo kad shvaćamo da se u strateškim pitanjima svijet nije puno promijenio između razdoblja Georgea W. Busha i Baracka H. Obame.

WikiLeaks pokazuje ono što vidimo: intenciju SAD-a da se zaustavi Kina, razuvjeri Rusija, kooptira Indija, kontrolira Europa, podjarmi UN, izolira Pakistan, onemogući Iran, zbriše Sjeverna Koreja, savlada Turska, ohrabri Saudijska Arabija, regulira Brazil itd.

S obzirom na to da smo jako mali i da su Hrvati jedva vidljivi na geopolitičkoj karti svijeta, ostaje nam da se zadovoljimo solidarnošću sa onima koji nas podsjećaju da baš i ne moramo biti otirači za moćne.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još