Svijet VASIĆEV SKALPEL

Guča, Exit i raspašoj u Srba

U istočnih nam susjeda ovog je tjedna poskupio kruh, mljekari štrajkaju, no glavna vijest je ipak sabor trubača u Guči i sve u vezi s njim – od gostiju iz Australije koji peku aligatore na ražnjevima za odojke do Bregovića kojemu se, tabloidi kažu, pijetao pokakio na bijelo odijelo. Naš kolumnist analizirao je fenomen alkoholno-prežderavačkog cirkusa umotanog u kulturni turizam

New Orleans, Samobor, Rio de Janeiro i još neki gradovi imaju karneval. Srbija ima sabor trubača u Guči. Sličnost je očita: obje vrste skupova i praznika obilježene su raskalašenošću i nedostatkom svake umjerenosti. Razlika je kobna za Guču jer se taj cirkus događa u mjesecu kolovozu, po najvećim vrućinama, što ima svoje toksikološke, gastroenterološke, neurološke i kardiovaskularne posljedice koje mogu biti dramatične.

Ovoga ljeta na redu je jubilarni pedeseti sabor trubača u Guči, s rekordnim brojem bandi limene glazbe, ali i gostiju. Od ove godine taj je sabor planetarno takmičenje blehmuzičara. Ovih dana netko ga je opisao kao 'sabor glazbenika koji većinom loše sviraju i njihove publike koja uglavnom ne zna piti', prilično precizno.

Ali, idemo redom - prvo glazba. Blechmusik je žanr 19. stoljeća i marcijalnog nastrojenja. To što su ga jazz majstori klasičnog doba u Americi preuzeli i od limenih glazbala napravili pravu umjetnost, ovdje je sporedno. Bande limene glazbe potekle su iz vojski, pak su se proširile na vatrogasce, policajce i konačno na darovite amatere. Kad sam bio dijete, limene kapele svirale su promenadne koncerte po gradskim perivojima u Beogradu i Zagrebu. Jednom takvom Blechmusikom ravnao je i moj profesor muzičkog u osnovnoj školi Arnold Vlasak, varaždinski Čeh i sjajan čovjek.

Trubači i autorska prava
Prisvajanje trube

E, tu dolazimo do biti stvari i zato je ova digresija korisna za razumijevanje Guče i toga. Limenu glazbu u naše krajeve donijeli su uglavnom češki muzičari u službi Cara i Kralja Franje Josipa. Postoji anegdota iz Prvog balkanskog rata 1912, onog oko kojega se Krleža toliko uzrujavao. Tada je još bio na snazi viteški običaj da se svaki rod vojske predaje svojim fachkolegama sa suprotne strane, pa je srpska vojska negdje na dubokom jugu zarobila tursku limenu glazbu i dovela vlastitog kapelnika da primi predaju. Turski se kapelnik predstavio kao Muhamed Prohaska, a srbijanski kao Uroš Hutil. Limena je glazba uglavnom nailazila na prezriv odnos kod ozbiljnih muzičara; spadala je u kič, ukratko, usprkos tome što su veliki majstori poput Händla, Haydna i Mozarta skladali divne koncerte i partiture za trubu, tubu i ostalu limariju. Netko je jednom primijetio da je vojna pravda u odnosu na pravdu isto što i vojna muzika u odnosu na muziku. 'Muzika je dobra', govorio je ruski vojskovođa iz 19. stoljeća Suvorov. 'Naročito glasna, ako može bubanj.'

Srbi iz nekog razloga drže da je truba srpsko glazbalo, iako su je dobili od Čeha. To se uvjerenje proširilo prije svega zbog te Guče, u ovih pedeset godina. Tu je, međutim, jedan detalj na kojemu se slabo inzistira, premda je jasan i razvidan: limena je glazba u Srbiji (i Makedoniji!) postala ovo što jest – etno-glazba, kako se to danas zove – prije svega zaslugom romskih muzičara. Cigani (oprostit će mi ovu bezazlenu političku nekorektnost) su otkrili mogućnosti trube i prateće limarije i godinama ih usavršili do ozbiljne umjetnosti. Najbolje bande iz Guče i inače čine Cigani-sluhisti, kako se to veli u žargonu - ne čitaju note, ali će sve odsvirati maestralno i sa 'ciganskim štimom'. Boban Marković, Fejat Sejdić, Bakija Bakić, Ekremović iz Makedonije u svijetu su priznati – s punom zaslugom. Veliki jazz muzičari rado nastupaju s njima, kao što su i s pokojnim Šabanom Bajramovićem, neka se All'ah dž.š. smiluje njegovoj duši.

saborguca.com
'Kulturni' turizam
Ecstasy vs. prasići

E, sad: od Guče je, narastanjem velikosrpskog nacionalizma, napravljen nacionalni simbol i oznaka identiteta. To je srbijanski tadašnji premijer Koštunica, dr. Vojislav, (on je otprilike nešto kao Dražen Budiša koji je uspio) izrazio ovako: 'Tko ne razumije Guču, ne razumije Srbiju.' Eto ti ga sad! Demokratska stranka imala je kontru: 'I Guča i Exit', misleći na onaj ljetni novosadski cirkus pop, techno, rap i hip hop, house i već te preglasne elektronske galame. Tu već dolazimo i do toksikoloških razlika, koje su vrijedne spomena.

Naime, dok je glavna droga Guče kombinacija piva i rakije, Exit obiluje ecstasyjem, amfetaminima, crackom, kokainom (tko ima...) i već time. U Guči se hrane masnim praščićima i janjcima s ražnja, sve se to cijepa sjekirom na panju i jede iz novina u neograničenim količinama. Bude i kupusa s mesom i graha, ali manje. Na Exitu se hrane fast foodom, loču energetske napitke, ali i pivo. Oko Guče se najviše angažira prometna policija s Drägerovim uređajima, oko Exita se muče oni iz narkotika. Ulov je i jednima i drugima dobar.

Moja je deviza – ni Guča ni Exit. Vidio sam i jedno i drugo, nije mi se svidjelo. Exit na stranu (iz razloga očitih i planetarnih), ali Guča je u međuvremenu pretvorena u papansku cajkoteku, žderačinu i pijačinu gargantuanskih razmjera; prevladava miris masnog pečenja koji vam se uvuče u odjeću i kožu. Dobre limene glazbe tamo ima najmanje jer se u prvih par dana obavi natjecanje, dodijele se nagrade (ove godine nagrađena je i limena banda iz Graza), a zatim kreće raspašoj i lumperaj sa đuskanjem po stolovima, neizbježnim turbo-folkom, polugolim curama, guzotresom i cicotresom, povraćanjem i intervencijama hitne pomoći i policije. To je pojačano vrućinom, traje danima, a posljedice tjednima. Takvo se ponašanje po pravilu pravda razlozima 'osjećajne' naravi: takvi su, duševni, ljudi, tu je, kao, riječ o sevdahu, kara-sevdahu, dapače dertu, ukratko – 'pusto tursko', čaše lomim, ruke mi krvave.

Istini za volju, ti ljudi izgledaju kao da zaista uživaju u tom potpunom ukidanju svake inhibicije i mjere; mora biti da im to nedostaje u životu. To treba razumjeti: takvo ponašanje nije regulirano stoljetnim tradicijama i smješteno u vjerski okvir poput raznih karnevala, na kojima se točno zna što, koliko dugo i kako; mnogo, raskalašeno, ali s dubokim psihološkim i antropološkim razlozima kojih je Crkva duboko svjesna. Guča, pak, ostaje i sve više postaje pseudopaganska pojava koju nema tko smjestiti ni u antropološki, tradicionalni, a kamo li vjerski okvir; dakle kaos. Možda se jednoga dana etablira, ali do tada ćemo se načekati, a u međuvremenu – raspašoj.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još