U Bruxellesu se često može čuti kako se Rusija sustavno petlja u europsku politiku, primjerice financirajući udruge koje se protive Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP). Europski su mediji već opširno pisali i o povezanosti desničarskih i populističkih pokreta i stranaka, kao što su francuska Nacionalna fronta i njemački AfD, s Kremljom, koji je široke ruke kada je riječ o financiranju takvih političkih aktera. No dosad još nije sve što je o utjecaju Rusije Vladimira Putina na unutarnju politiku EU-a izrečeno, napisano i istraženo bilo sakupljeno i prezentirano na jednom mjestu, zbog čega je iznimno važan 87-stranični izvještaj Centra za europske studije Wilfred Martens‘The Bear In Sheep’s Clothing’ koji je naročito usmjeren na organizacije koje su financirane ruskim novcem.

Iako je ovaj izvještaj objavljen još početkom ljeta, u hrvatskoj je javnosti prošao prilično nezapaženo. No nakon nedavnih prijetnji ruskog veleposlanika u ZagrebuAnvara Azimova, vrijedi se pozabaviti i upozorenjima iz središta Europske unije kada je riječ o ruskom utjecaju.

Izvještaj potpisuju Vladka Vojtiškova, Vit Novotny, Hubertus Schmid-Schmidsfelden i Kristina Potapova koji napominju kako su im u istraživanju teme početna točka bili dokumenti Europskog parlamenta, a otkrivaju i kako su za potrebe izvještaja vodili čak i anonimne intervjue s nekim od relevantnih aktera. ‘Broj organizacija koje financira Rusija raste, a načini financiranja kompleksni i često skriveni od očiju javnosti. Njihov je cilj okrenuti europsku javnost k pozitivnom gledanju na rusku politiku i poteze te iskazivanje poštovanja prema ruskom stavu da je velika sila’, pišu autori izvještaja i napominju da je tu riječ o konceptu soft power - kojim se inače rado služi i sama Europska unija - kojim Rusija promiče ‘tradicionalne vrijednosti’ i važnost ‘jakog lidera’. Kremlj promiče ‘ruski narativ’ koji je suprotan vrijednostima demokracije i ljudskih prava, koja su u temelju Europske unije, ističe se u izvještaju.

Rusija tako u Francuskoj za svoje ciljeve iskorištava postojeći antiamerički sentiment, u Italiji se pak najviše lobira preko poslovnih veza, a u Jugoistočnoj Europi igra se na kartu zajedničke pravoslavne vjere. Ističe se da su mnoge nevladine organizacije postale oruđe u borbi između Zapada i Rusije, no da Rusija na svojem teritoriju u međuvremenu ne tolerira nevladine organizacije koje se financiraju izvana, dok sama financira niz takvih udruga u drugim državama.

Uzimajući u obzir da je prethodnog predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarkasrušila i posredna povezanost s ruskim kapitalom, vrijedi iz izvještaja izdvojiti primjer talijanske naftne kompanije ENI koja je organizirala konferenciju o vanjskoj politici, na kojoj se sustavno isticalo da je ‘Rusija potencijalno najvažniji saveznik EU-a’. Pritom je indikativno da ENI mnogo nafte dobavlja od ruskog Gazproma, koji je također povezan i s mađarskim MOL-om. Gazprom je zapravo tražio od ENI-ja da sponzorira spornu konferenciju, a mnogi njezini sudionici uopće nisu znali da sudjeluju na događaju čiji je cilj 'širenje ruskog narativa u Europi'.

Kada je riječ o konkretnim iznosima, autori navode kako su istražujući razne javno dostupne podatke došli do pretpostavke da Rusije za financiranje različitih proruskih grupa izvan svojih granica godišnje troši najmanje 115 milijuna eura, s time da se naročito fokusira na postsovjetske države i Balkan. No pravi je problem netransparentno financiranje koje nije uključeno u spomenuti iznos te se često odvija preko poreznih oaza i offshore kompanija. Navodno je, primjerice, tako ruski Lukoil sudjelovao u financiranje kampanje češkog predsjednika Miloša Zemana, inače poznatog po svojim proruskim stavovima.

Napominje se i da neki etablirani europski think-tankovi dobivaju sredstva od ruske vlade i/ili Gazproma, a u tom se kontekstu apostrofiraju dva pariška instituta: Institut de relations internationales et stratégiques (IRIS) i Institut français des relations internationales (IFRI). Autori izvještaja podsjećaju da je Liberation o prvom pisao kako ovisi o ruskom novcu i da ima zadatak promicati rusku agendu.

Na kraju izvještaja ‘The Bear In Sheep’s Clothing’ autori iznose i nekoliko preporuka za reakciju Europske unije na sve veću prisutnost organizacija koje financira Rusija. Preporučuje se da ‘EU opet preuzme narativ o samoj sebi’ i da se odupre ruskim pričama o vlastitom neuspjehu, da se podrži bolje civilno društvo kako ne bi bilo žrtva ruske propagande i da se transparentnošću suprotstavi ruskim kampanjama širenja dezinformacija.