KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Zašto ljevica pljuje po sporazumu koji bi Marxu bio zakon?

01.06.2016 u 09:09

Bionic
Reading

Nesposobnost moderne ljevice da u TTIP-u, sporazumu koji predstavlja ekonomsku integraciju SAD i EU, prepozna internacionalizam na djelu, svjedoči o njezinoj moralnoj i intelektualnoj imploziji. Ona ne shvaća da danas, za razliku od devetnaestog stoljeća, rad i kapital imaju zajedničke i kompatibilne interese i blaženo je nezainteresirana za milijune radnih mjesta koja bi se otvorila djelovanjem TTIP-a, ocjenjuje naš komentator

U tijeku su pregovori između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država o Transatlantskom trgovačkom i investicijskom partnerstvu (TTIP). Svrha tog partnerstva je uklanjanje carinskih i birokratskih prepreka između dvije najmoćnije svjetske ekonomije koje u globalnom BDP-u sudjeluju sa šezdeset, a u svjetskoj trgovini s preko trideset posto. Pored Kanade, Australije i Novog Zelanda (čije privrede su povezane sa Sjedinjenim Državama preko Sjevernoameričke zone slobodne trgovine i Transpacifičkog partnerstva), EU i SAD su demokratske utvrde modernog svijeta, područja u kojem je život pojedinca slobodan i udoban do mjere koja nigdje i nikada u povijesti nije bila dosegnuta. Dakako da su ta sloboda i ta udobnost nedovoljni i nezadovoljavajući, ali su za sada, u okolnostima premnogih ekonomskih, političkih i antropoloških determinanti, nešto najbolje što je ljudska vrsta postigla u svojoj mukotrpnoj evoluciji prema boljitku.

Bilo je razumljivo da će SAD i EU prije ili kasnije krenuti putem ekonomske integracije. To je neumitan proces kojem teže zdrava, racionalna i demokratska društva. Nije riječ samo o sinergiji dvaju velikih demokracija i predviđanjima da se korist koju će TTIP donijeti europskoj, američkoj, pa i svjetskoj privredi mjeri u stotinama milijardi eura i milijunima novih radnih mjesta.

Riječ je o nečemu što bi budući povjesničari mogli zabilježiti kao prvi korak prema ujedinjenju čovječanstva i ostvarenju Kantovog sna o Vječnom Miru utemeljenom na republikanizmu, federalizmu i suradnji.

TTIP je imperativ proizišao iz napretka, iz razvoja, iz razuma, iz ljudske potrebe da stvara i da novostvorenu vrijednost razmjenjuje s drugima na opću korist. Svijet postaje jedan jedini entitet prepleten bezbrojnim koncima međuovisnosti i sve teže podnosi umjetne prepreke poput nacionalne suverenosti, povijesnog relikta iz vremena kad modernu međuovisnost i imperativ integracije nije bilo moguće ni zamisliti.

Razumljivo je da nacionaliste užasava sama pomisao na TTIP. Oni zamišljaju svijet kao mračnu pustaru kojom odjekuje lavež nacionalnih država, tih okamina koje žive u iluziji samodovoljnosti i strahu od modernizma.

Ljevica ne zna čitati Marxa

No, bizarno je da je najglasniji protivnik TTIP-a nitko drugi nego – ljevica. Njena nesposobnost da u ekonomskoj integraciji SAD i EU prepozna internacionalizam na djelu, svjedoči o moralnoj i intelektualnoj imploziji moderne ljevice. Ona ne shvaća da danas, za razliku od devetnaestog stoljeća, rad i kapital imaju zajedničke i kompatibilne interese i blaženo je nezainteresirana za milijune radnih mjesta koja bi se otvorila djelovanjem TTIP-a.

U "Predgovoru kritici političke ekonomije" Marx kaže da na određenom stupnju svoga razvoja materijalne proizvodne snage društva dolaze u proturječje s postojećim pravnim i političkim poretkom koji gubi svoju funkciju razvijanja proizvodnih snaga i pretvara se u njihove okove. Možda bi Marx danas rekao da su privrede SAD i EU prerasle postojeće institucionalne okvire koji su postali smetnja njihovoj ekspanziji i da je došao trenutak da se ti institucionalni okviri prilagode zahtjevima razvoja, dakle da se uklone pravne i političke prepreke slobodnoj trgovini između Europe i Amerike. Moderna ljevica izgubila je sposobnost kreativnog čitanja Marxa i zaboravila je na njegovu misao da socijalizam postaje moguć tek kad kapitalizam dosegne onu etapu razvoja u kojoj će biti dovoljno bogatstva za održivo financiranje svima dostupne i kvalitetne socijalne, zdravstvene i obrazovne sustave.

Strahovanja da će TTIP dovesti u pitanje stroge europske propise koji jamče radnička prava, kvalitetu hrane, javno zdravstvo i zaštitu okoliša su neosnovana, štoviše, ti propisi i nisu predmet TTIP-a. O zabludama koje prate pregovore je Cecilia Malmström, europska povjerenica za trgovinu objavila posebnu brošuru, ali čini se da njena pojašnjenja nemaju učinka. No, neovisno o tome jesu li u pravu lijevi kritičari ili gospođa Malmström, amerikanizacija i liberalizacija poslovanja imala bi blagotvoran učinak na Europu, odveć sklonu državnoj intervenciji. Strahuje se, također, da će TTIP američkim poduzećima omogućiti da proizvoljno tuže države kroz poseban mehanizam za rješavanje sporova. Pa neka ih tuže. Zašto kapital ne bi uživao sudsku zaštitu i pravnu sigurnost pred državom čija moć je po prirodi stvari u posljednjoj instanci ionako neupitna? (Na sreću ili nažalost?)

Izlazak iz rudnika Charlesa Dickensa

Europsko-američka ekonomska integracija mogla bi nadahnuti politički preustroj Europe po uzoru na federalizam Sjedinjenih Država čiju moralnu i ekonomsku superiornost u odnosu na europski model, koji još uvijek počiva na zastarjelom i opasnom modelu nacionalne države, nije potrebno obrazlagati. Dovoljno je podsjetiti na dva svjetska rata – dva europska građanska rata – koji su bili izravna posljedica pomahnitalih nacionalnih suverenosti i dovela Europu na rub samouništenja. Labava Europska unija zapravo je vrlo bojažljiv i neodlučan odgovor na tu trajnu opasnost koju bi TTIP mogao umanjiti. Veća prisutnost američkog kapitala može samo pridonijeti ukupnoj političkoj stabilnosti Europe.

Ljevica na to ostaje slijepa i zamjera velikim korporacijama što sebi žele olakšati poslovanje dokidanjem nacionalnih prepreka, iako je notorno da svaka ekonomska integracija donosi napredak, da je privatni profit, za razliku od javnih investicija, ponajbolji pokretač otvaranja novih radnih mjesta, a da su carinski protekcionizam i male ekonomije sapete suvišnom administracijom i visokim porezima jamstvo propasti. Nekada su ljevičari bili najveći zagovornici modernizma i razvoja "materijalnih proizvodnih snaga". Nekada su bili i internacionalisti. Izgleda da su se odrekli najvrjednijih sastavnica svoje ideologije. Poklič o ujedinjenju proletera svih zemalja ostao je neuslišan i zaboravljen. Ujedinjuju se kapitalisti, dok proleteri umjesto Internacionale radije pjevaju krvoločne budnice na temu "sprem'te se sprem'te za dom". Kao topovsko ili glasačko meso proleteri su se stavili u službu nacionalističkih opsjena i uporno se čude zašto su osiromašeni u ekonomijama koje su vlastitim "nacionalnim samoodređenjem" sveli na statističku pogrešku. Čini se da društveno biće ipak ne određuje svijest ljudi nego da pomračena svijest i još mračnija podsvijest određuju društveno biće.

Marx i Engels su 1847. zazivali komunističku revoluciju u kojoj proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. Tada, prije gotovo stotinu i sedamdeset godina, u vrijeme kad su djeca radila u rudnicima a Charles Dickens pisao svoje tjeskobne romane o bijedi i patnji, bio je to opravdan, poetski vapaj. Danas, sve što proleteri mogu izgubiti s TTIP-om su njihove nacionalne suverenosti. A dobit će čitav svijet.