Svijet VRIJEME KOMPROMISA

Diktatura tržišta – euro na koncu

Od početka izbijanja krize, koja je krenula 2008. godine s bankrotom Lehman Brothersa u SAD-u ili se može pratiti kroz bujajuću krizu eurozone tijekom 2011, problemu se uglavnom prilazi s ekonomskog stajališta te se o njemu govori skoro isključivo kroz termine financijskog tržišta, odnosa vanjskog duga i nacionalnog BDP-a, rasta kamata, visine stabilizacijskih fondova, kolebanja vrijednosti dionica na burzama

Iako je niz valjanih upozorenja skrenuo pažnju na to da je o krizi koja je, osim što je financijske prirode, jednako tako i politička i društvena, iznimno reduktivno govoriti samo kroz optiku ekonomskih parametara, akutna nestabilnost eurozone primorala je državne čelnike da sav fokus prebace na grozničavo gašenje financijskih požara te na hitnu konsolidaciju bez da pritom vode imalo računa o dugoročnim posljedicama na demokratski ustroj društva.

U situaciji u kojoj su nova talijanska i grčka vlada izabrane slijedom jakih i nedvosmislenih pritisaka izvana (i Mario Monti i Lucas Papademos su prije svega ekonomisti koji su iskustvo stekli u financijskim institucijama), a njihova se glavna zadaća svodi na provođenje restriktivnih mjera štednje u svrhu suzbijanja daljnjeg eskalacije krize, dok Španjolskoj prijeti promjena vlasti najviše zbog toga što je dosadašnja vlast pristala na sve nametnute restrikcije, a u Slovačkoj se zbog izglasavanja stabilizacijskog fonda pristalo na nove izbore, moguće je itekako govoriti o tzv. diktaturi tržišta koju spominje Jean-Pierre Jouyet iz Uprave financijskih tržišta, 'prijenosu suvereniteta' ili o 'ugroženoj demokraciji'.

Naime, promjene vlasti nisu se dogodile slijedom pritiska javnog mnijenja, snagom opozicije, već prije svega odlukom investitora i financijera. Mnogi izvore tog procesa, u kojem politička moć u Europi polako prelazi u ruke vjerovnika, vide u 2005. godini kada su Francuska i Njemačka izvojevale reformu europskog Pakta za stabilnost i rast prilikom koje su se znatno oslabili kriteriji Ugovora iz Maastrichta.

Upravo je taj korak dugoročno otvorio put za rast deficita i nestabilnost.

Uz dijagnozu ugroženih društvenih vrijednosti, javilo se i niz upozorenja za hitnom potrebom nekog tipa federalizacije, uspostavljanja jačih ekonomskih kriterija i sankcija za prekršaj istih ili određenog oblika zajedničke europske ekonomske vladavine, koju zasad, u manjku zakonske regulative, ionako obavlja tandem Sarkozy-Merkel. Pomak prema tješnjoj suradnji, na koju su članice eurozone više prisiljene no što su je odabrale, značio bi neminovno prijenos dijela suvereniteta na neko vannacionalno tijelo što izaziva poseban otpor kod još stabilnih članica, dok su oslabljene članice ionako izgubile prostor za donošenje odluka.

No ako se uzme u obzir da je proklamirani suverenitet ionako već 'virtualan, podložan arbitrarnom sudu investitora' (kakvim ga drži François Vidal u financijskom listu Les Echos), strukturne promjene, kao i modifikacije europskih ugovora, samo bi zapravo prevele realnost na tržištu.

No usporedo s krizom vrijednosti, ankete pokazuju da se među stanovnicima eurozone zapravo povećala potpora euru. Prema izvještavanju Libérationa, 77 posto Francuza podržava i dalje jedinstvenu valutu, preko 70 posto Grka podržava novu vladu Papademosa, dok je u ostalim članicama također pozitivno pozdravljena smjena vlasti, iako nova vlast uz ostajanje u eurozoni uglavnom samo obećava nove mjere štednje.

Ankete, doduše, teško mogu ići u prilog obrani teze o pronađenom novom optimizmu u kohezivnu snagu eura, već više govore o rastrježnjenju i svijesti da bi nagli izlazak iz eurozone donio najvjerojatnije još težu situaciju. Eurozona, dakle, ima šanse za opstanak, no samo kroz jako neugodne kompromise.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još