Protesti koji su potresli arapski svijet i doveli do pada tuniskog predsjednika Bena Alija, zatim egipatskog šefa države Hosnija Mubaraka te revolucije u Bahreinu i Jemenu, odnosno rata u Libiji, stigli su sredinom ožujka u Siriju gdje su se glasine protiv režima i dogovori za okupljanja širili preko Facebooka.

Aktivisti koji su koordinirali prosvjedima pustili su u eter, putem nekoliko satelitskih telefona, rijetke snimke koje govore o surovosti bitke u Daraai, gdje je vlast krenula na prosvjednike s tenkovima i s tisućama vojnika. Jučer je tamo pobijeno, kako se čuje, oko 25 ljudi, u petak ih je ubijeno najmanje 88, a od početka pobune oko 400.

Joshua Landis, specijalist za sirijsku politiku sa Sveučilišta u Oklahomi, možda ponajbolji bloger koji se bavi tom tematikom, misli da će kriza drugo trajati i da neće doći, barem ne skoro, do masovnog pokreta kakvih je bilo u Tunisu ili Egiptu. I to iz više razloga.

Nema pobune u širim slojevima sunitske buržoazije ni u redovima vjerskih manjina (uključujući i kršćansku) koju režim potpomaže. Zatim, nema velikih socijalnih sukoba. Vojska je pod potpunom kontrolom režima, zbog čega generali pristaju okrenuti kratke i duge cijevi protiv naroda te se, što je također jako važno, pamti žestoka represija protiv Muslimanske braće (koji su kostur sadašnje pobune) iz 1982. Tada je naime, otac Bashara al-Asada, Hafez al-Asad (preminuo 2000. godine) snagom tenkova i pušaka pobio 10.000 pobunjenika.

Diktatorski režim, ustanovljen 1963, a signaliziran od Georgea W. Busha kao dio 'osovine zla', uspio je nedavno normalizirati diplomatske odnose s administracijom Baracka Obame. To nije, naravno, jedini razlog zbog kojeg SAD ne može vojno srušiti al-Asada: bila bi to detonacija općeg rata na Bliskom istoku.

Gnjev muslimana ujedinio bi se protiv SAD-a i Izraela, bez obzira na to što Bashar al-Asad gazi dio tih istih muslimana, i to nemilosrdno.

Faktor stabilnosti sirijskoga režima jest vojska. U Tunisu i u Egiptuona nije bila spremna pucati na narod. U Jemenu je podjeljena, kao i uLibiji, zbog čega pukovnik Gadafi mora angažirati strane plaćenike isvoju pretorijansku gardu.

U Siriji zasad nema pukotine. Osim toga, tvrd posao odrađuju članovi obitelji. Masakr u Darrai provodi general Maher al-Asad, predsjednikov brat.

U Damasku je i dalje mirno. Na ulice se vratila strahovita civilna policija poznata kao shabiha (a koja je teoretski bila razvojačena 2000. u valu tzv. promjena dolaskom novoga diktatora). Oni sada imaju odriješene ruke da obračunaju sa svim 'neprijateljima države'.

Asad je zločinac i čak ga ni sankcije neće spriječiti u tome da krvavo uguši pobunu i zahtjeve za demokratizaciju.

U to nema nikakve sumnje, ali zasad nema načina da se demontira njegov režim. Bilo bi svakako jako važno da mu svijet, počevši od UN-a, jasno kaže da će platiti vrlo visoku kaznu za zločine koji se upravo čine protiv sirijskih građana koji žive u potpunoj izolaciji, u strahu i u beznađu.