U ponekad veoma konfuznoj raspravi koja se vodi o često precijenjenoj ulozi interneta i društvenih mreža u režimima arapskog svijeta, jedan se fenomen relativno rijetko komentira, a to je masovna uporaba cenzorskih alata, koji su mahom osmišljeni u SAD-u i Kanadi i koji blokiraju pristup određenim sadržajima u arapskom svijetu
O ulozi interneta u društvenim previranjima u arapskom svijetu teško je pronaći ikakav razumni konsenzus. Tako su se romantična uvjerenja koja redovito podastiru zapadni mediji o oslobodilačkoj i subverzivnoj moći blogova i društvenih mreža pred autoritativnim režimima našla deklasirana pred ugašenom tzv. tweet revolucijom u Iranu koja nije uspjela zbaciti Ahmadinedžada, dok su postovi na internetskoj mreži postali idealan alat za identifikaciju i zatvaranje cyber aktivista. Jednako tako, uskraćivanje internetske veze na prostoru čitave zemlje kao što je Egipat nije spriječilo masovno okupljanje prosvjednika.
No usprkos tome online postovi često služe zapadnim medijima kao glavni izvor informacija te ih malo toga može omesti u njihovim idiličnim vizijama o cyber prostoru kao glavnom mjestu artikulacije otpora, dok pritom zanemaruju očitu činjenicu da je cyber prostor u jednakoj mjeri i veoma učinkovito sredstvo represije.
No u složenim odnosima internetskog medija i struktura moći tek se rijetko spominje jedan iznimno rašireni fenomen iz prakse u arapskim zemljama, a to je sustavna cenzura internetskih sadržaja. Prema istraživanju 'Zapad cenzurira Istok – uporaba zapadnih tehnologija od strane bliskoistočnih i srednjoistočnih cenzora' koje je provela grupa istraživača na inicijativi OpenNet, čak devet zemalja redovito koristi zapadnjačke alate za blokiranje određenih internetskih sadržaja. Na listi zemalja (Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Oman, Saudijska Arabija, Kuvajt, Jemen, Sudan i Tunis) čija se cenzorska praksa analizirala otkrilo se sustavno korištenje nekoliko kontrolnih alata, proizvedenih na Zapadu, kao što su Netsweeper, Websense i SmartFilter.
Pojava internetske cenzure na prostoru islamskih zemalja ne može se nazvati samo promućurnim poslovnim potezom softverskih kompanija, čije je sjedište u SAD-u ili u Kanadi. Ona za sobom povlači niz pitanja, kako općih o slobodi govora, tako i o samom ustroju poslovanja. Naime, infrastruktura internetske cenzure se razvila do takve gustoće da korisniku više nije moguće otkriti koja kompanija točno blokira koji sadržaj. Jednako tako, ne radi se o prostom pružanju usluge, jer između naručitelja i proizvođača postoji stalni dosluh u pogledu daljnjeg profiliranja neželjenih sadržaja.
Gorljivi cenzori, amaterske greške i providna propaganda
U pregledu blokiranih i nepoćudnih sadržaja nema previše iznenađenja. Na vrhu liste nalaze se sajtovi koje donose skeptične poglede na islam, ateističke sadržaje te oni koji se bave temama kao što su seks i GLBT zajednica te online dating servisi. U brojkama, oko 20 milijuna korisnika lišeno je pristupa na preko 25 milijuna sajtova koji su uredno katalogizirani u nizu prikladnih kategorija, koji uključuju tako disparatne pojmove kao što su abortus, droge, religija, civilno društvo, nasilje...
Među nizom problema koji nastaju u tom strogo dirigiranom pristupu zanimljivo je primijetiti kako se često na listi blokiranih sadržaja nađu sajtovi koje čak ni same vlade ne smatraju opasnima. Tako se primjerice blog novinarke Amire al-Husaini pod nazivom 'Silly Bahraini Girl' začudno našao u kategoriji pornografije. Razlog tome je što su filteri za otklanjanje nepoćudnog sadržaja uglavnom prilagođeni engleskom jeziku, dok na drugima gube dobar dio svoje efikasnosti.
Etičnost proizvođača cenzorskih alata također ostavlja znatan prostor za sumnju. Dok kanadska kompanija Netsweeper ne vidi nikakvih prepreka u tome da se njeni alati koriste za filtriranje religioznih i političkih sadržaja u ime vladinih interesa, kompanija SmartFilter se nije javno očitovala o tom gorućem aspektu internetske cenzure. Jedino je Websense jasno izrekao da odbija sudjelovati u vladinoj cenzuri, osim u slučaju pornografije.
No istraživanje inicijative OpenNet otkrilo je primjere suprotne prakse u Jemenu. Među relativno šturim priopćenjima za javnost da se primijetiti nekoliko veoma štetnih generaliziranja, kao što je stavljanje u istu kategoriju blokiranja pedofilskih sadržaja, antivirusne zaštite te političkih i religioznih sadržaja, čime se slabo istraženom fenomenu online političke cenzure nastoji dati 'plemenitiji' prizvuk.
A dok internetska cenzura u arapskom svijetu ostaje podložna takvim grubim poopćenjima te posve izvan dosega civilnog društva u zrakomlatnom prostoru legalnih i pravnih nedoumica, teme kao što su cyber demokratizacija arapskog svijeta zaslužuju temeljito preispitivanje, prije svega iz zapadne perspektive.
