Porezna reforma u svakoj je zemlji među prioritetima ekonomske politike. Porezni sustav i njegovo funkcioniranje su sastavni dio ekonomske i socijalne politike. Za nas u Hrvatskoj, promjene u poreznom sustavu se, između ostaloga, s jedne strane moraju odnositi na smanjivanje prepreka poslovanja i investiranja, a s druge strane moraju biti u funkciji fiskalne konsolidacije. Takve promjene daju snažne signale cijelom gospodarstvu i građanima, utječu na konkurentnost gospodarstva, ali i na razlike u raspodjeli bogatstva u društvu.

Suština predložene porezne reforme, onako kako je ona prezentirana, trebala bi biti u rasterećenju i poticanju gospodarstva kroz promjenu sustava poreza na dohodak i dobit. Nastali fiskalni minus pokrio bi se jednim dijelom putem očekivanog gospodarskog rasta, a drugim dijelom putem povećanja prihoda od posljedica rasta stope poreza na dodanu vrijednost s 13 na 25 posto u turizmu, računajući da će Hrvatska i dalje biti suočena s rastom turističke potražnje

No problem je u tome što se rasterećenje dohotka i dobiti ne mora pretočiti u dugoročni gospodarski rast. Iskustva mnogih zemalja u svijetu po pitanju utjecaja smanjenja poreznog opterećenja na dohodak na dugoročni gospodarski rast su različita. Najbolje rezultate dala je politika smanjenja poreznog opterećenja proizašla iz smanjenje javne potrošnje

Postavlja se pitanje je li scenarij prelijevanja poreznog rasterećenja na gospodarski rast, uz provođenje predložene porezne reforme, ostvariv u Hrvatskoj. Odgovor je - nije. Razlog tome je što porezno rasterećenje dohotka i dobiti nije nastalo zbog značajnijeg smanjenja proračunskih rashoda. Naime, manji porezni prihodi zbog takvog rasterećenja naveli su predlagača reforme da ih namakne negdje drugdje. Rješenje je pronašao prvenstveno kroz povećanje stope poreza na dodanu vrijednost u turizmu.

A koje bi mogle biti posljedice takvog, po svoj prilici neočekivanog poreznog manevra u turizmu? Prije odgovora na to pitanje, treba imati na umu kako se Hrvatska, kao mala i otvorena zemlje koja ostvaruje dvije trećine svoje vanjskotrgovinske razmjene s ostalim članicama Europske unije, mora specijalizirati u proizvodnji pojedinih roba i usluga namijenjenih izvozu. Jedna od tih usluga svakako je i turizam, koji je danas, uz transportnu i električnu opremu, ključni izvozni sektor Hrvatske.

Kretanja u tom sektoru, od uvođenja međustope poreza na dodanu vrijednost, iznimno su dobra. Mjera spuštanja razine PDV-a, uvedena 2013. godine, utjecala je na povećanje cjenovne konkurentnosti i investicija u cijelom sektoru. Usporedba cijena za restorane i hotele u Grčkoj, Italiji i Turskoj u odnosu na Hrvatsku pokazuje kako je hrvatski turizam konkurentan. Te su cijene oko 4 posto niže nego u Turskoj ili čak gotovo 50 posto niže nego u Italiji.

Niži PDV je, između ostaloga, i razlog što se u tom sektoru posljednjih godina bilježi rast. Vraćanje pune stope poreza na dodanu vrijednost bez sumnje će u turizmu dovesti do negativnog učinka jer će se smanjiti cjenovna konkurentnost i investicije. Nažalost, nema naznaka nekih drugih učinkovitih mjera koje bi djelovale na povećanje konkurentnosti turizma čime bi se ublažio učinak ovako zamišljene porezne reforme.

Ako nas ovako predložena porezna reforma stavlja pred dilemu – poticanje domaće potrošnje i investicija, za koje a priori ne znamo hoće li se zaista i dogoditi, a na teret ograničavanja rasta izvozno orijentirane grane u kojoj očito ostvarujemo komparativne prednosti – mislim da ćemo se svi složiti da dileme nema