Veći dio toga neće se ostvariti. Nema tu ni urote, ni prevare. Ljudi uvijek dolaze s dobrim namjerama i velikim ambicijama. Međutim, nakon nekoga vremena u operativi se pokaže da osim vremena nedostaje ljudi, znanja, novca, informatičke podrške i još koječega što je potrebno da bi se izvojevala pobjeda na širokom frontu.

Pitanje koje se zbog toga nameće glasi: Što je moguće? Što je ono najvažnije što bi sljedeća Vlada trebala napraviti, a da se doima izvedivo?

Iz ekonomske perspektive tri se stvari nameću kao ključne, jer sve tri u okviru jednog mandata mogu imati pozitivan učinak na rast i zapošljavanje:

(1) dovesti proračun u red i smanjiti grozno visoku premiju rizika koju plaćamo u kamatnim stopama
(2) bitno popraviti poslovnu i investicijsku klimu kroz bolje propise i otklanjanje administrativnih barijera
(3) bolje upravljati državnim poduzećima, što znači depolitizirati i profesionalizirati upravljanje te djelomično privatizirati.

Da naprave samo te tri stvari, bila bi to, u ekonomskom smislu, dobra Vlada.

Porez na glupost i političku nesposobnost

Mjesecima se s ushitom govori o tome kako se smanjuje deficit u proračunu. Omjer javnog duga i BDP-a ove godine neće rasti. Sve 'povoljnije' se zadužujemo. Širi se optimizam bez pokrića. Još će nekome pasti na pamet da novca u proračunu ima dovoljno za neke nove rashode. Samo bi nam to još trebalo. Prava je istina ta da je situacija, unatoč svim pozitivnim vijestima, i dalje tragična. Evo brojki.

Stvarna slika financijskog zdravlja države najbolje se vidi ako se pogleda koliku kamatnu stopu Vlada plaća na svoj dug. Malo manje od 3,5 posto na deset godina. Njemačka plaća oko nula posto na deset godina. Razlika od tri i pol postotna boda je ogromna. Dobro, Hrvatska nije Njemačka, ali treba pogledati Sloveniju (jer Češka i Slovačka su nam toliko odmakle da se s njima više nema smisla uspoređivati). Slovenija plaća 0,8 posto ili više od dva i pol postotna boda manje od Hrvatske.

Nama Slovenija nije baš tako nedostižna država. Imali su ozbiljne probleme s najvećim bankama proteklih godina i  potrošili su velika sredstva poreznih obveznika za njihovo spašavanje. Javni dug im je zbog toga skočio gotovo do razine na kojoj se nalazi naš (83 posto naspram naših 87 posto BDP-a). Međutim, Slovenci već od prošle godine imaju manji deficit proračuna nego mi, rejting im je uredan i eto im nagrade unatoč krizi:

Da bi se shvatilo što znači kamatna stopa, koja je oko dva i pol postotna boda veća od slovenske, pomoći će brojke. Kada bi hrvatska Vlada plaćala kamatnu stopu na dug kao Slovenija, u proračunu bi svake godine ostajalo više od sedam milijardi kuna ili dva posto BDP-a. To je više od budžeta za obranu i više nego što se u godinu dana prikupi od poreza na dobit poduzeća. Koliko samo prostora za smanjenje poreznog opterećenja koje može potaknuti rast. Ili za informatizaciju nekih škola.

Svojedobno je Ivan Lovrinović došao na ideju da HNB kupi sve državne obveznice po simboličnim kamatnim stopama i tako 'riješi problem'. Ali ne ide to tako. Hrvatska narodna banka nije isto što i Europska središnja banka. A i da jest, opet ne bi bilo onako kako je profesor zamislio. Postoje razlike u veličini (potencijalu) središnjih banaka, manevarskim mogućnostima i instrumentima, karakteru valutnog tečaja, strukturi financijskog sustava i vjerojatnim posljedicama takve operacije.

Razvijene zemlje koje plaćaju bitno niže kamatne stope od Hrvatske nisu to postigle tako što su njihova ministarstva financija iskrcavala gomile državnih obveznica središnjim bankama, a vlade zapošljavale nove stotine tisuća ljudi. Države su vodile odgovornu fiskalnu politiku, a centralne banke pomognu usput, uz limite. Na primjer, Grčku nije spasila Europska središnja banka (vidjeti na slici koliku kamatu plaćaju), a valuta joj je euro, kao i Sloveniji.

Dakle, za odgovorno vođenje državnih financija valja uskladiti prihode i rashode (naravno, uz dozvoljena odstupanja ovisno o stanju gospodarstva). Treba nastojati uskladiti porezne terete s gospodarskim potencijalima. Nastojati mjeriti učinke državnih rashoda i ukidati one nedjelotvorne. Nastojati ciljeve državnih programa koji se financiraju iz proračuna postizati na što efikasniji način, bez spavača po hodnicima ministarstava. Recepti su uglavnom poznati i svode se na temelje dobrog upravljanja. Sve su to prošli Nijemci, Austrijanci, Nizozemci i drugi koji, u postotku BDP-a, troše manje od Hrvata na plaće i materijalne troškove u državnom sektoru.

Što se tiče političkog okvira za obavljanje ovoga posla, svaka čast Zdravku Mariću i Andreju Plenkoviću koji tek treba pokazati tko je (u ekonomskim je temama prilično šutljiv), ali neće se ovaj narod tako lako otresti sjećanja na to da je HDZ u vrijeme Ive Sanadera učvrstio proračunsku neodgovornost, da je HDZ prvi navikao na trošenje da se zadovolje neslućeni politički apetiti. Zato će ovo biti Mostova igra svih igara; biti ili ne biti. Da se vidi jesu li stvarno drukčiji od drugih. Na pitanju fiskalne konsolidacije trebamo imati velika očekivanja od Mosta, ne samo kao korektiva, nego kao glavnog promotora financijske discipline u državi. Kao što pokazuje kalkulacija s kamatnim stopama, nagrada za to mogla bi biti visoka.

Vrijeme za ozbiljan posao

U proteklih šest godina, kada se shvatilo da će trajati kriza na domaćem tržištu, da država nema više kapacitet za zaduživanje i da nam je Europska unija otvorila vrata, hrvatski su poduzetnici napravili ozbiljne zaokrete. Nije izvoz, a za njim i investicije i potrošnja, rastao jer je netko stisnuo gumb. Poduzetnici bi dali još i veći doprinos rastu da se iskoriste rezerve za lakše poslovanje i veća ulaganja, kako domaća tako i strana. Radi se o staroj priči o ukidanju neporeznih nameta, jednostavnijim i pametnijim propisima, jednom riječju - Doing Business

To je ona lista koju sastavlja Svjetska banka i na kojoj nakon prošlogodišnjih promjena metodologije zauzimamo ne tako loše četrdeseto mjesto u svijetu. Ali ako želimo raditi ozbiljan posao, moramo barem na dvadeseto mjesto u svijetu. Ako može pet olimpijskih zlata, zašto svi ti ministri i administracija ne bi mogli dobaciti do osmine finala svjetskog natjecanja?

Ima tu dosta teških stvari: bez usklađivanja zemljišnih knjiga i katastra nema brze i pouzdane registracije vlasništva; bez rušenja kamatnih stopa nema boljeg pristupa kreditima, a i nije lako masovno ubrzati sudske postupke u kratkom roku. Međutim, lista je kao toplomjer, ona samo izmjeri nešto što je već tu. Poanta je da se krene kvalitetno raditi, a to znači prepoznati prioritetna područja, izmjeriti troškove regulacije i – rezati, pojednostaviti, ubrzati.

Imamo ljude, ali...

S tim u vezi ima jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra je vijest ta da u našoj administraciji, u Ministarstvu gospodarstva i Agenciji za konkurentnost (AIK) ima ljudi koji su školovani i verzirani za obavljanje ovog posla. Na tome se počelo raditi još u Milanovićevoj vladi. No s time je povezana i loša vijest: taj posao ne mogu, kao ranije, voditi šefovi odjela, zaposlenici AIK-a, pomoćnici ministara, pa čak ni ministri. Zahtjev za koordinacijom - dogovorom da se prioritetno riješi neki suvišan ili loš propis koji zadire u nadležnosti više ministarstava - iznimno je velik. Zato je nužno da netko to koordinira, ako treba i 'presiječe' odozgo.

Orešković je baš na tome, figurativno, pao. Za razliku od prethodnika, shvatio je da mora osobno koordinirati, ali usmjerio se na stvar niskog prioriteta (ukidanje pečata), a na projektu je mobilizirao pola Vlade i savjetnike. Slab odnos outputa prema inputu. Do sada nitko u Hrvatskoj nije uspio kvalitetno upravljati tako složenim projektom. Možda je to prilika za Plenkovića da otkrije u sebi menadžera-lidera i pokaže kapacitet za operativan doprinos razvoju u gospodarskome dijelu.

Najtvrđi orah

Ako je netko pomislio da su proračunska politika i otklanjanje administrativnih barijera najtvrđi orasi na kojima bi nova Vlada mogla polomiti zube, prevario se. Državna poduzeća - onih pedesetak takozvanih strateških (kao što su HEP, HAC, JANAF itd.) i onih nekoliko stotina (!) preostalih – još uvijek posluju, plus-minus, kao nekada. Neki su (mali) pomaci napravljeni nakon što je Milanovićeva vlada centralizirala potporu upravljanju i odlučivanju kroz Državni ured za upravljanje državnom imovinom i Centar za restrukturiranje i prodaju, ali to je daleko od potrebnog da ova poduzeća daju doprinos razvoju.

Strateške tvrtke su uglavnom u plusu zahvaljujući što dobrim okolnostima (HEP-ovim elektranama pada kiša), a što dobrim potezima uprava u nekima od tih poduzeća. Međutim, generalno, stanje je loše. Transparentnost poslovanja je nikakva. Ako se sjećamo prošlosti, političke i druge korupcije, nepotizma (danas to zovemo uhljebljivanje), imenovanja po političkom umjesto po stručnom ključu, zašto bi danas bilo drukčije? Rezerve u ovom sustavu moraju biti ogromne. Tu leži potencijal, ne samo za uštede, nego i za razvoj. Ali i za političke dilove.

Ništa bez političke volje

Na papiru, stvari su jednostavne. Treba provesti depolitizaciju i profesionalizaciju upravljanja državnim tvrtkama. Treba razdvojiti manji broj stvarno strateških poduzeća od ostalih i privatizirati ona ostala koja se natječu na otvorenim tržištima. Ali kako to provesti? Modela je mnogo. No oni u ovom trenutku nisu bitni. Bitno je otvoreno pitanje političkih mogućnosti i političke volje da se to provede.

Na žalost, u najšire shvaćenoj vlasti mnogo je manji broj ljudi koji shvaćaju da je ovdje riječ o sustavu koji treba stubokom promijeniti od broja ljudi koji u tom sustavu vide radno mjesto, neki ugovorčić ili barem mogućnost da se toplom, prijateljskom riječju založe za nekog, pa da nastane neki moralni dužničko-vjerovnički odnos bez zaloga osobne imovine. Kako promijeniti taj upravljački model koji bismo mogli posprdno nazvati 'jedan poziv mijenja sve', a čiji goli interes stoji iza hrvatske antiprivatizacijske histerije?

Što se tiče političkog okvira za ovu reformu, bit će napeto. Plenković za sada ne izgleda kao netko tko bi na ovome zasukao rukave i zakrvavio ruke (a to je baš takva kaljuža, nitko iz nje ne može izaći čist). Osim toga, HDZ-ovi ključni glasači ne samo da praštaju odsutnost reformi u segmentu državnih tvrtki, oni dobrim dijelom očekuju status quo kako bi baš tu realizirali svoje interese. Pa red je da bitni 'resursi' ostanu pod kontrolom političke matice, zašto bi oni bili prvi naivci koji će pustiti da im taj dio plijena izmakne između prstiju.

Što može Most? S jedne strane, vjerojatno su svjesni da ih za kratko vrijeme neće biti ako zaigraju nepotističko kolo. Bilo bi to suprotno svemu što su govorili i što u dijelu javnosti predstavljaju u ovom trenutku. Stoga bi neki napredak u dijelu depolitizacije i profesionalizacije mogao dobiti vjetar u leđa od Mosta. Međutim, privatizacija im je strana. Naivno vjeruju da se u ovom sektoru kriju nacionalna blaga i da vlasništvo nema nikakve veze s upravljanjem. Zato, bit će teško.

Zaključno: kada za nekoliko godina, ako sve bude kako se sada čini, budemo svodili račune novoj hrvatskoj Vladi, pogodak u tri od tri ključne stvari (financijska odgovornost, doing business, državne tvrtke) značio bi da smo imali dobru vladu u ekonomskom dijelu. Međutim, političko-ekonomska analiza pokazuje da pogodak u tri od tri nije vjerojatan. Vjerojatnije je da će pogoditi dva od tri – sređivanje stanja u proračunu i uklanjanje barijera. Državne tvrtke su politički pretvrd orah. Jedan ili jedan i pol od tri isto nije izvan skupa mogućih rješenja: s proračunom se lako stvari zakompliciraju ako u sljedećih nekoliko godina udari neka nenadana kriza izvana, a već gledamo i poigravanje s PDV-om. Nula od tri? U to ne vjerujem, jer je ipak svima jasno da bismo u tom slučaju na kraju mandata završili kao mala Grčka. A ona baš 'lijepo' strši na gornjoj slici, tek kao upozorenje o tome što se dogodi kad se promašuje cijela meta.