Ne postoji mnogo zanimanja na svijetu koja zvuče dosadnije od 'glavni ekonomist Svjetske banke', zbog čega čak ni ovotjedno imenovanje Paula Romera, svojevrsne ekonomske rock zvijezde, na tu poziciju ne zvuči previše uzbudljivo. No dolazak američkog znanstvenika u Svjetsku banku nešto je što bi se, da se ne radi o jednoj međunarodnoj financijskoj instituciji, bilo gdje drugdje prozvalo radikalnim zaokretom

Ta je banka, uz Međunarodni monetarni fond (MMF), jedna od institucija koje se posljednjih godina vrlo često kritizira kao organizacije koje već dugo ne ispunjavaju svoju svrhu. Jedan od najvažnijih proklamiranih ciljeva Svjetske banke jest eliminacija siromaštva. No posljednjih se godina banka našla pod žestokim prigovorima da njezine politike u kojima se favorizira privatizacija i privatno vlasništvo, argumentirani efikasnošću u odnosu na državno upravljanje, ne dovode do smanjivanja siromaštva i ekonomskog rasta.

U svjetlu tih i drugih primjedbi Jim Yong Kim, predsjednik banke od 2012., usmjerio je svoj trud u pretvaranje Svjetske banke u banku znanja čije bi iskustvo i ekspertizu države članice mogle koristiti kao pomoć u vlastitom razvoju. Zbog tog je zaokreta, izgleda, doveden i Paul Romer čije je imenovanje pozitivno odjeknulo u stručnim krugovima.

Šezdesetgodišnji ekonomist Paul Romer doktorirao je na Sveučilištu u Chicagu, a trenutačno na čelu Instituta za urbani razvoj Marron, dijela poznatog Sveučilišta u New Yorku (NYU, New York University). Svoju novu dužnost bi trebao preuzeti ujesen, a na tom mjestu zamijenit će indijskog ekonomista Kaushika Basua, koji je nakon četiri godine odlučio napustiti tu poziciju.

Romer je postao poznat nakon što je 1990. objavio članak u kojem zagovara tzv. endogeni rast – teoriju da znanje i inovacija mogu potaknuti ekonomski razvoj. 'Tradicionalno objašnjenje za stalno siromaštvo mnogih nerazvijenih zemalja je to da im nedostaje prirodnih resursa ili kapitala', objašnjava Romer. 'Naglasak se polako pomiče prema stavu da su ideje, a ne kapital, ono što nedostaje siromašnim zemljama', dodaje on.

'Ako siromašna država investira u edukaciju i ne uništi volju svojih građana da ideje preuzimaju iz ostatka svijeta, ta država može vrlo brzo iskoristiti javno dostupni dio svjetske zalihe znanja', drži Romer. Koristeći kuhanje kao primjer, Romer kaže da ekonomski rast dolazi iz boljih recepata, a ne samo zbog više kuhanja. 'Novi recepti proizvode manje neželjenih nusproizvoda i stvaraju više ekonomske vrijednosti po jedinici sirovine', tvrdi on.

Promjena u vrhu Svjetske banke dolazi u trenutku kad se i razvijene i nerazvijene države bore sa sve slabijim ekonomskim rastom, rastom dugova, slabom globalnom potražnjom, niskim cijenama i rastućim proračunskim deficitima.

Posljednjih godina Romer se najviše posvetio urbanom razvoju u kojem promovira pokusne gradove u kojima se primjenjuju nove ideje koje bi trebale pridonositi ekonomskom razvoju i, ako se one pokažu uspješnima, primijeniti i u ostalim gradovima. Omiljeni primjer u tome su mu kineski gradovi Hong Kong i Šenžen koji je devedesetih godina bio svojevrsni pokusni laboratorij za ekonomske reforme koje su bile okidač za snažan kineski gospodarski rast.

Romer vjeruje da mnoge nerazvijene države mogu stvoriti gradove poput Šenžena ili Hong Konga u kojima lokalne vlasti mogu uvoditi pokusne porezne, financijske i razne druge politike te vidjeti koja od njih funkcionira najbolje.

Imenovanje Romera neki su proglasili još jednim angažmanom popularnih ekonomista poput nobelovca Josepha Stiglitza, ili svojevremenog američkog ministra financija i predsjednika Harvardskog sveučilišta Larryja Summersa te dugogodišnjeg guvernera izraelske središnje banke Stanleya Fischera, koji su svi jedno vrijeme bili glavni ekonomisti Svjetske banke.

Predsjednik banke Jim Yong Kim izjavio je u povodu Romerova imenovanja da ih najviše veseli 'njegova duboka posvećenost borbi sa siromaštvom i nejednakošću i pronalazak inovativnih rješenja koje možemo koristiti naveliko'. Paul Romer dolazi kao dobar odgovor na kritike koje su u posljednje vrijeme sustigle Svjetsku banku. Pitanje je samo može li njegov angažman promijeniti kulturu koja se stvarala desetljećima.