Hladni rat zapravo nikada nije ni prestao. Razdoblje između raspada Sovjetskog Saveza i obnove ruske moći bilo je tek zatišje, hladno međuraće nakon kojega je uslijedio, uvjetno rečeno, Drugi hladni rat. U tom kontekstu propast komunizma bila je od sporednog značaja. Hladni rat, naime, u svojoj suštini nikada nije bio ideološki. Bila je to borba za globalnu prevlast dvaju velikih imperija u kojima je ideološka borba, iako bučna, imala dekorativnu ulogu. Ideološki sukob komunizma i liberalne demokracije imao je, doduše, duboke socijalne, ekonomske i kulturalne posljedice, ali sâm po sebi nije bitno utjecao na narav suparništva dvaju blokova.
Već samo postojanje dvaju, zapravo triju supersila sadrži veliki konfliktni potencijal, sasvim neovisno o tome kako će koja supersila ideološki obrazložiti svoje pothvate i u kojem ideološkom spektru će ti pothvati biti percipirani. U prirodi je moći – a moć nuklearnih sila je golema – da teži širenju i prevlasti, poput tekućine koja puni spojene posude. Suparništvo istodobno teži i ravnoteži jer su supersile svjesne strategema poznatog po zlokobnoj skraćenici MAD (Mutual Assured Destruction) – zajamčeno uzajamno uništenje. Taj cinični strategem sačuvao je svjetski mir u posljednjih sedamdeset godina.
Time, dakako, nije dokinuta trajna potreba supersila da tragaju za slabim točkama suprotne strane, da na tim točkama pokušaju osigurati kakvu prednost i riskantno opipavaju kritičnu granicu koju ne smiju prekoračiti.
Aktualni primjeri su Ukrajina, Sirija i Južnokinesko more
Raspad sovjetskog bloka i sovjetske države doveo je do sužavanja ruske interesne sfere. Nekada je dosezala Labu i Dravu. Danas se nalazi istočno od Dnjepra. Utoliko je reakcija Moskve na pokušaj Zapada da uz pomoć ukrajinskih nacionalista učvrsti svoj položaj na Crnom moru bila razumljiva i neizbježna. Tu reakciju nije odredila ni nametnula autoritarnost Putinovog režima već logika moći i težnja ekspanziji koji su imanentni svakoj supersili, kao i očiti geostrateški razlozi te potreba da se povuče crta iza koje se Rusija više neće povlačiti. Zapadna strategija je u Ukrajini doživjela poraz iz jednostavnog razloga što su u Washingtonu smetnuli s uma poučak koji se uči u geopolitičkoj osnovnoj školi: nikad ne podcjenjivati Rusiju – koliko god se doimala slabom i što god tko mislio o njenom carskom, komunističkom ili Putinovom režimu.
Kao što je Ukrajina (bila) slaba točka Rusije tako je Sirija slaba točka Zapada pa je Rusija pohitala da tamo nametne svoju vojnu prisutnost. Putin je postigao i propagandnu pobjedu prijedlogom da se po uzoru na savezništvo u Drugom svjetskom ratu formira velika svjetska antiteroristička koalicija. Sličan poker igraju i Kina i SAD u Južnokineskom moru gdje Washington računa, vjerovali ili ne, na savezništvo Vijetnama. Istodobno, Kina vješto koristi afrički politički i ekonomski vakuum. Pitanje je vremena kada će se kartaškom stolu pridružiti sve jača Indija i još uvijek je neizvjesno kako će se u tom paralelogramu sila u konačnici postaviti Iran i Pakistan. Europska unija je raskomadana na tridesetak malih, glupih i zločestih nacionalizama što su loše karte, Dalmatinci bi rekli lišo, pa uopće i ne sudjeluje u igri.
Ideološke simpatije i antipatije nemaju značaja u imperijalnoj kockarnici čiju dinamiku oduvijek određuju blefiranje, prijetnje, sigurnosne dileme i sirovi pragmatizam. Treba li podsjećati da je katolička Francuska u Tridesetogodišnjem ratu ratovala na strani Antihabsburške lige ili da su demokratske Sjedinjene Države u Prvom hladnom ratu podržavale zločinačke režime – "naše kurvine sinove", kako su ih zvali u State Departmentu – u Čileu i Južnom Vijetnamu?
Činjenica da zapadnu alijansu na čelu sa SAD čine uglavnom demokratske ili tobože demokratske države a da je Ruska Federacija autoritarna oligarhija kod dobronamjernih promatrača lako može izazvati neumjesnu pristranost. No, i demokracije se u svojoj vanjskoj politici i globalnoj strategiji ponašaju jednako beskrupulozno i prljavo kao i autoritarni režimi. Promatrati globalne sukobe kroz optiku, primjerice, rusofilije, jednako je pogrešno koliko i njihovo promatranje kroz optiku liberalne tankoćutnosti, kao i kroz dvojbu između Faulknera i Dostojevskog, Hollywooda i ruskog baleta ili, pak, "dekadentnog" zapadnog konzumerizma i mistične pravoslavne spiritualnosti. Pretpostavka da širenje zapadnog geostrateškog utjecaja pridonosi širenju demokracije također je opasna iluzija. Primjeri Arapskog proljeća, kaotičnog Iraka, nacionalističke Ukrajine, kao i premnoge situacije iz Prvog hladnog rata govore dovoljno, a ni širenje Europske unije i Sjevernoatlantskog pakta na istočnu i jugoistočnu Europu nije osobito pridonijelo demokratizaciji tog prostora. Individualna sloboda i udobnost nikad nisu bili cijenjena roba na tom političkom tržištu. Demokratizacija je spor, evolutivan i neizvjestan proces koji ne stoji ni u kakvoj vezi sa svrstavanjem uz američki blok nego ovisi o materijalnim i intelektualnim resursima svake pojedine zemlje, napose o odgovornosti ili neodgovornosti njene političke elite.
Što mogu učiniti male zemlje u ovom nemirnom razdoblju dok su granice interesnih sfera velikih sila neodređene i neizvjesne i dok se ne uspostavi stabilni svjetski poredak kao što je to učinjeno 1815. u Beču ili 1945. u Potsdamu? Najvažnije je ne dopustiti uvlačenje u sukob i težiti opreznoj neutralnosti. Ekvilibrirati na toj žici manje je opasno od spremnosti na rizik zarad nečijih imperijalnih interesa. Supersilama ne smeta neutralnost jer jamči odsutnost druge strane: "ako već niste s nama, barem niste s njima". Primjeri neutralne Švicarske, Austrije, Švedske i Finske te nesvrstane Jugoslavije, ali i Francuske u vrijeme De Gaulleovog istupanja iz NATO-a, kazuju da postoji izvjesni manevarski prostor koji manjim državama pruža priliku da ne postanu pijuni, zadrže nepristranu, samim time i superiornu moralnu poziciju i – nadasve – da svoje građane spasu pogibelji. Da je ukrajinska politička elita krenula putem neutralnosti zajamčila bi odsutnost Zapada na ruskom južnom boku, ali i odsutnost Rusije na istočnom obodu srednje Europe, s čime bi se obje supersile mogle zadovoljiti i – a to je najvažnije – bili bi izbjegnuti rat, stradanje, patnje i ekonomska propast. Takav aranžman ne bi isključio rusku vojnopomorsku prisutnost na Krimu jer je dosjetka o istiskivanju Rusije iz Krima i sevastopoljske utvrde jednako suluda kao i pomisao da bi SAD odustale od Pearl Harbora ili Velika Britanija od Gibraltara.
Prostor Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije ima tu sreću da je postao strateški beznačajna, pusta periferija, ali i tu nesreću da ga već četvrt stoljeća kontroliraju notorno neodgovorne i provincijalne političke elite. Umjesto da u ovim opasnim vremenima formiraju neutralni blok (primjeri Austrije, Švedske i Finske pokazuju da neutralnost ne isključuje ni članstvo u Europskoj uniji, ni demokratski poredak, ni blagostanje), lokalni političari se kao naivne seoske udavače glupavo nude supersilama koje će, zašto da ne, to rado iskoristiti jer ih ništa ne košta. Jasno, iza toga ne stoje nikakve strateške ili dugoročne vizije – ponajmanje interesi ovdašnjeg napaćenog stanovništva – nego erotski snovi Zagreba i Beograda da će kao sateliti Washingtona i Moskve doći u priliku da jedan drugome prirede kakvo zlo, barem kao topovsko meso. Ustraju li u tome, naša tragedija bit će potpuna i konačna.
