Čitajući reakcije čitatelja u komentarima ispod teksta i na društvenim mrežama, na moj prošli komentar pod naslovom 'Nema ništa plemenito u hrvatskoj superiornosti nad Srbijom', saznao sam kako zapravo želim da me 'četnici dobro izj..., pardon, siluju' jer sam 'izvitoperen', da me treba 'politi benzinom i užgati', da sam 'sluga sotone', da 'žalim za Velikom Srbijom' i da sanjam o tome da se u Hrvatskoj slavi 'dan rehabilitacije Draže Mihajlovića', da je moj tekst 'čista provokacija, vjerojatno ciljano i instruirano napisan', da su me roditelji loše odgojili, da me treba protjerati iz Hrvatske, po mogućnosti 'u naprednu mu Srbiju pa neka s četničkim vođama pleše kolo', da je 'jadna mamica koja me rodila', da sam 'obični smrdljivi mrzitelj ove države i ovog naroda', da imam 'mozak veličine klitorisa', da je 'jadna nam Hrvatska s takvima kakav sam ja', da prestanem 'pisat' antihrvatske članke ili će me naći i školovati', da sam 'smeće' itd. Nije da sam doista osobno pogođen, ali primjer je ilustrativan za mnogo veći i zlokobniji fenomen.

Ovo inače čak nisu ni najgori komentari koje su mnogi od njihovih autora pisali ne isključivo pod nickovima, nego pod vlastitim imenom i prezimenom, posve nezabrinuti što svoje političko neslaganje s nečijim stavovima izražavaju podmetanjima i očitim klevetama, najnižim uvredama, poput pokušaja da se nečija obitelj provuče kroz blato te prijetnjama mučenjem, gubitkom posla, protjerivanjem i ubijanjem. I takvi komentari već odavno u hrvatskom virtualnom prostoru nisu izuzetak, nego su pravilo, to je u međuvremenu postao standardni diskurs online komunikacije u Hrvata, ali i one u stvarnom životu.

Jasno je da u tome ulogu, posve neovisno o hrvatskom kontekstu, igra pojava društvenih mreža koje ljudima omogućavaju ispoljavanje najgorih impulsa jer sada svakoga mogu najbrutalnije izvrijeđati iz sigurnosti svojih domova, bez toga da čovjeka nad kojim istresaju svoju bujicu mržnje moraju pogledati u oči. Internet omogućava i da se ekstremni glasovi koji su inače na margini društva u virtualnom svijetu predstave mnogo glasnijima i da monopoliziraju komunikaciju, da se čine moćnijima nego što doista jesu. Ali, baš kroz takvu online iluziju moći, ekstremni (većinom desničarski) stavovi i postaju moćniji jer imaju veći doseg nego prije pa se pred njihovom agresijom racionalniji i umjereniji stavovi redovito povlače i dolaze u defanzivu.

Zagađenost hrvatskog virtualnog prostora nije neka domaća posebnost, jer se na istovjetno brutalan i bilo kakve pristojnosti lišen način komunicira diljem svijeta, što i dalje ne poništava štetnost takvog diskursa i njegovo srozavanje svake javne rasprave, jednog od temelja demokratskog društva, u kloaku mržnje i progona. Histeričnim uvredama bez ikakvog obzira, radi se na ukidanju demokracije i pluralizma mišljenja, u pravcu terora verbalne brutalnosti koji onda kao reakciju počinje izazivati i ekvivalentu reakciju napadnutih. Baš to je moćno oružje beskrupuloznih ekstremista – spustiti se na njihovu razinu, dopustiti da te povuku u svoje blato pa da na kraju svi budu podjednako prljavi. Recimo to ovako – kad se pomiješaju ukusna torta i fekalije, krajnji rezultat su samo i isključivo fekalije. Torte više tu nema.

Utoliko je posve promašen refleks ljevice da svakome lijepi etiketu 'fašist' jer to je isti registar kao kod filoustaša koji verbalno progone sve koji nisu dovoljno 'za dom spremni'. Ipak, jedina osoba koja je doista doživjela pravi pogromaški tretman od hrvatske ljevice je Željka Markić koju se mizogino vrijeđalo i demoniziralo u vrijeme prije referenduma o definiciji braka što je bilo mnogo lakše, nego parirati njezinu izvježbanom javnom nastupu i ponavljanju poluistina. I onda su desni ekstremisti to iskoristili da kroz blato provlače svaku javnu ličnost koja im nije po volji na još beskrupulozniji način. Jedino što se pljuvanjem Markić uspjelo jest dati opravdanje desnim ekstremistima da prošire i pojačaju svoju agresivnost.

Ali, u cijeloj priči ipak ima jedna poražavajuća hrvatska specifičnost, a to je da se takva brutalna agresija, verbalni progon i vrijeđanje ne ograničavaju samo na virtualnu komunikaciju, nego su i dio političkog i društvenog mainstreama što je, primjerice, u jednoj Njemačkoj, tom vječnom nedostižnom uzoru Hrvatske, neprihvatljivo i zapravo nemoguće. Daleko od toga da u Njemačkoj nema žestokih javnih rasprava, ali da se kao najobičnija poštapalica stalno izbacuje kako nekoga treba 'polit' benzinom i užgati' jednostavno je nezamislivo. U Hrvatskoj je 'polit' benzinom i užgat'' postalo kao novi 'bok'.

Dovoljno je obratiti pozornost koliko se proteklih mjeseci njemački društveni mainstream angažira protiv rasističkih i ksenofobnih ispada koji su potaknuti izbjegličkom krizom jer postoji raširena građanska svijest da prepuštanje javnog prostora bez civiliziranog otpora takvim stavovima vodi u nacizam. Nije tu riječ samo o zaštiti izbjeglica od verbalnog, a kroz napade na izbjegličke domove sada i pravog terora, nego i o samozaštiti jednog demokratskog društva od onih koji bi svoje sugrađane spaljivali, premlaćivali i protjerivali. Suprotstaviti se nacionalističkom ekstremizmu je stvar osnovne ljudske pristojnosti, demokratskih vrijednosti i, u konačnici, samoobrane.

Ono što se proteklih godina u hrvatskoj virtualnoj i nevirtualnoj javnosti radi, primjerice, Bojanu Glavaševiću u Njemačkoj bi bilo nemoguće. Koristi se njegov pokojni otac kako bi se Glavaševića i ostatak njegove obitelji najbrutalnije i bez ikakve sućuti vrijeđalo, to su zastrašujući ispadi agresivnosti koja je lišena svega osim želje da se nekoga beskrupulozno ponizi. Kanta fekalija koja je bačena na Antu Tomića je odavno prije pripremljena, stotinama huškačkih tekstova na desničarskim portalima, koji se onda nisu mogli prestati naslađivati nad tim prostačkim potezom jer to je uostalom bila fizička manifestacija njihovih tekstova, iako je zapravo poniženje za cijelo hrvatsko društvo. Naravno da su svi ljudi prisutni u javnosti – od pomoćnika ministra, preko novinskog komentatora pa do, recimo, intendanta HNK-a – podložni kritici, ali ovo što se u Hrvatskoj događa nije kritika, nego hajka u kojoj se ne biraju sredstva.

U tome srčano sudjeluje vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj (s izuzetkom dubrovačkog biskupa Mate Uzinića čije kršćanski intonirane propovijedi samo otkrivaju koliko istupi njegovih kolega to uopće nisu), kao i najveća opozicijska stranka i njezin predsjednik Tomislav Karamarko koji se proteklih mjeseci istaknuo time da i dalje fiktivni gospodarski program HDZ-a predstavlja kao 'drugi Domovinski rat'. Nezamislivo je da se bilo gdje drugdje u Europskoj uniji o ekonomskim pitanjima govori takvim militarističkim rječnikom. Dok su drugi bili protjerani iz svojih domova, dok su živjeli pod granatama, dok su riskirali svoje živote na prvoj liniji, Karamarko je bio tajnica Josipa Manolića što ga ne zaustavlja da odobrava pozive da se političke neistomišljenike baci u 'Kevine jame' niti je uopće u stanju razumjeti koliko je uvredljivo najgoru stvar koju bilo koji čovjek može doživjeti – jer rat je baš to i ništa drugo! – pretvarati u nemuštu verbalnu foru kojom kamuflira izostanak konkretne ekonomske politike.

Najpoznatiji trenutak lova na vještice, odnosno komuniste američkog republikanskog senatora Joea McCharthyja pedesetih godina prošlog stoljeća bila je replika koju je tom beskrupuloznom oportunistu uputio Joseph Nye Welch, glavni pravni savjetnik Američke vojske koja se u jednom trenutku također našla na udaru. Welch je na senatskom saslušanju izgovorio one glasovite rečenice: 'Have you no sense of decency, sir? At long last, have you left no sense of decency?'. Tj.: 'Nemate li nimalo osjećaja za pristojnost, gospodine? Na kraju svega, zar vam nije ostalo nimalo osjećaja za pristojnost?'.

U Hrvatskoj su desni ekstremisti odavno odgovorili na to pitanje jasnim i glasnim 'NE' pa odmah dodali da sve 'smrdoljube treba protjerati', a one koji se usude ostati, onda naravno 'polit' benzinom i užgat''. I nije problem što su ekstremisti takvi, jer uvijek su takvi, nego je problem što centar hrvatskog društva – ona tiha većina iz nedavno objavljenog istraživanja Instituta Ivo Pilar koja najviše vjeruje autoritarnim institucijama poput vojske i Crkve – šuti na sve to. Još jednom će ona poznata hrvatska šutnja doći glave Hrvatskoj. Jer, qui tacet consentire videtur. Uz obvezni dodatak: ubi loqui debuit ac potuit.

Nedavno je poznata njemačka televizijska novinarka Anja Reschkepozvala na 'pobunu pristojnih' protiv ksenofobnih i rasističkih ispada na internetu, ali i u stvarnosti. Kakva je to postala Hrvatska, ako nema svoju Anju Reschke? Kakvo je to društvo koje je od Vladimira Primorca došlo do Ivana Turudića, od J. J. Strossmayera do Vlade Košića? Što se to dogodilo s tisućljetnom hrvatskom uljudbom, ako je na kraju došla do toga da tolike sugrađane treba jedino 'polit' benzinom i užgat''?

Jer, ako se bez pobune pristojnih i uljuđenih građana Republike, nastavi takav brutalni i pogromaški javni diskurs, u sljedećoj kanti kojom će se politički neistomišljenik zaliti neće biti fekalije, nego doista benzin, dok će u drugoj ruci biti šibica. Počinitelj će možda biti jedan, ali će odgovorni biti svi.