Ministri Mirando Mrsić i Željko Jovanović upravo su nam ovaj tjedan odlučili sugerirati u koja zanimanja da gurnemo svoju djecu, ako recimo nisu nesretnici već pri kraju fakulteta, prava, ekonomije, ne daj bože novinarstva, ako već nisu svladali nekoliko stranih jezika, i k tome još nekoliko tečajeva, ako su recimo pri kraju osnovne škole, još ima nade – nek budu mesari ili matematičari. Ozareni ministar Mirando Mrsić, posebno zadovoljan rekordima u zapošljavanju koje je zabilježio prošle godine, redao je tako neka posve obična zanimanja…

Vidim, zatajio nam je ono najunosnije zanimanje. Ili je to zanat? Vještina? Može li se za to školovati? Ili je to misteriozni red, nešto poput masonerije? Biti šegon. Jasno, mnogo je teže postati šegon nego mesar, ali opet, ne treba li otvoreno prezentirati generacijama koje dolaze da je ovdje ustanovljeno to jedno iznimno intrigantno, izazovno i unosno zanimanje – šegon. Gdje se uči za šegone? Ima tu svega, i politike, i ekonomije, i komunikologije, i matematike, možda i kriminalistike, definitivno interdisciplinarno područje. Izgleda da su Mrsić i Jovanović odlučili zatajiti taj smjer 'obrazovanja', taj posao za odabrane. Regrutacija potencijalnih kandidata obavlja se u užem krugu, uz stranku, oko stranke. Ili točnije, u jednom međustranačkom razumijevanju viših ciljeva. A nakon obrazovanja slijedi kompleksna praksa. I moguće je posustati, i izvisiti.

Nesumnjivo je da je posao šegona jedno visokorizično zanimanje. Možda i opasnije od mesara.

Utemeljitelji šegonizma su naravno Branko i Ivna Šegon. Za sada je poznato da imaju tek tri diplomanta, pred kojima su izazovi, i mnogo rizika. Ali svaki pravi šegon mora biti spreman na to.

S obzirom na elitni karakter i rigorozan odabir kandidata, o predavačima se može tek nagađati: Borislav Škegro, Slavko Linić, Anton Kovačev?

No, interes za šegonizam u Hrvatskoj, po svemu sudeći, mora rasti. A nikako opadati.

Što je ključno za svakog pravog šegona? On vrhunski kombinira državno i privatno. On ulazi u državnu službu, strelovito napreduje, ciljano, ali istodobno razvija odličan privatni biznis. Šegon nije privatni poduzetnik. Bože sačuvaj. On je uvijek na funkciji. A sa strane izrasta privatni biznis.

Profil utemeljitelja šegonizma Branka Šegona upravo briljantno svjedoči kako to činiti: on je kao pravnik kriminalist prvo postao inspektor u općini Omiš, a onda je (1988.) postao načelnik za gospodarski i organizirani kriminalitet splitske policije, gdje se zbližio sa sadašnjim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, pa je kratko devedesetih izašao iz državne službe i bio u privatnom biznisu sa zadarskim poduzetnikom Zdenkom Zrilićem (ovjenčanim s bezbroj afera), pa je osnovao privatnu tvrtku (2002.) Facta Vera, pa se 2003 učlanio u SDP (dok je SDP bio na vlasti), kada je i upoznao Slavka Linića – te mu je postao pomoćnik nakon zadnjih izbora. Sinovi su preuzeli privatni biznis, a supruga je cijelo vrijeme radila u državnoj službi, u ministarstvima, a sada radi u Fini, kao članica Uprave.

Pravi šegon mora znati još u ranoj fazi detektirati s kime će se družiti, za koga će raditi. Recimo, gospođa Ivna Šegon bila je savjetnica Škegri, Liniću, Hebrangu, Polančecu, Čobankoviću i Šukeru.

Kada su Šegona predstavljali u Jutarnjem listu u siječnju 2012., kao jednog od najbogatijih SDP-ovaca, on je objasnio svoje motive povratka u 'državnu službu': 'Ušao sam u ovo jer želim pri zalasku karijere pomoći Slavku Liniću i ovoj vladi vlastitim znanjem i iskustvom. Ušao sam u ovo iz javnog interesa.'

No, kad se šegonovski vješto ispreplete javni i privatni interes sve nekako postaje nejasno.

Obitelj Šegon iz svoje ugodne anonimnosti sada je izvučena pod svjetla reflektora: portal index otvorio je pitanje povoljnog kredita od državne banke, iz dana u dan cure nova otkrića, a izgleda da nije bilo niti propisnog poreznog nadzora u u Šegonovim tvrtkama.

Šegon, pomoćnik ministra financija za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, koji bi se trebao baviti suzbijanjem nepravilnosti i prijevara istodobno je ozbiljno osumnjičen da je osobno muljao. Branko Šegon bi, recimo, mogao poslati nadzor (sinu) Toniju Šegonu. Preko mamine Fine bi se obavila ovrha poreznog duga, ako ga slučajno ima. Toni bi ostao iznenađen, stajao bi u redu, u Fini, da mu mrzovoljna službenica pogleda tko mu je 'opalio' ovrhu…? Ne, to nije šegonovski.

Pravi šegon izmiče takvim banalnostima.

Pravi šegon je toliko omiljen da će za njega i Slavko Linić osobno umilnim glasom, bez uobičajene kvalifikacije 'idioti' upućene onima koji pitaju, izjaviti: 'Ocjenjujem osobno da je bilo u skladu s kriterijima'.

S pravim šegonom će se sve dogovoriti diskretno, u četiri zida. Ako i odlazi, šegon odlazi dostojanstveno. Samo se prešalta iz javnog u privatno. Do neke druge prilike. Uostalom, drugi pripadnik šegonskog reda ostaje u sustavu. Nema veze ako je jedan izgubljen.

Sudeći po tome kako sada reagira sustav, ne postoje filteri niti mehanizmi za ozbiljnu dešegonizaciju. A kamoli za micanje onih koji šegone održavaju, rabe ih i trebaju.

Često se ovih dana ponavlja da nam nije dovoljno zrela demokracija za ozbiljnije ostavke. Pa kad će već jednom početi zrjeti? Hoće li tek djeca koja su htjela biti ekonomisti i pravnici a onda ih je Mrsić prekvalificirao u mesare i matematičare doživjeti taj dan kada će i bardovi poput Slavka Linića morati razmisliti o ostavci?

Ajde, demokracijo, sazrijevaj.

Ovako, samo bi jedan šegon mogao zamijeniti drugog. Uz upozorenje da naprosto mora biti spretniji i vještiji od onog prvog, upravo maknutog koji se previše opustio, nije mislio na svaki detalj, na svaki papir. Obuka, obrazovanje novih pripadnika šegonskog reda nesmiljeno se nastavlja. Samo nam to Mrsić i Jovanović žele zatajiti.