KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Sanaderov spektakularni pad s Marsa

06.01.2010 u 15:25

Bionic
Reading

Tko li će znati što je to točno smjerao 3. siječnja bivši i sada već posve propali premijer Ivo Sanader? Tportalov komentator pokušava proniknuti u namjere tog bizarnog čina i pita se nije li Sanader našao inspiraciju u onoj krizi koja je svojedobno iznjedrila Miloševića

O, bože, koje li paunovski kićene poruke! Čudo je da je nitko nije primijetio, iako je očito bila smišljena tako da impresionira sve koji su to gledali i slušali. Ivo Sanader pompozno je najavio povratak u politiku, uz manje-više otvorenu prijetnju da će to učiniti preko političkog leša Jadranke Kosor – trećeg siječnja!

Kladim se da mu je namjera bila sljedeća: poručiti svojoj neposlušnoj nasljednici da je njezin glavni grijeh to što je dopustila da se u Hrvatskoj vrati duh trećesiječanjske vlasti. Pa joj je zato i natovario na dušu da kao i Račan plaća ulazak u Europsku uniju odsijecanjem i predajom dijela nacionalnog teritorija. Naravno da mu je onda izgledalo silno važnim i tko će pobijediti na ovim predsjedničkim izborima, Bandić ili Josipović. HDZ ne smije, zagalamio je, sjediti kao baba skrštenih ruku, nego podržati onoga tko će stati na kraj toj nacionalnoj sramoti.

A to je, naravno, iako otvoreno nije rekao, Milan Bandić, jer je Josipović izdanak one izdajničke politike koja se vodi još od vremena sporazuma

Sanader na press konferenciji na kojoj je pokušao preuzeti vlast u HDZ-u

Drnovšek-Račan. Čim sam to čuo, bilo mi je jasno da je čovjek pao s Marsa i da će pri tome neizbježno morati slomiti vrat. Pa, dođavola, ako sasvimnije otišao na kvasinu, Sanader je morao znati da stvari stoje sasvim obratno. Bandić 'načelno' podržava arbitražni sporazum sa Slovenijom, a  Josipović ga je glatko odbio iako su ga u Saboru svi ostali SDP-ovci podržali kao jedan.

Stvar, međutim, i jeste u tome – čovjek je zbilja otišao na kvasinu. Da nije, ne bi na konferenciji za novinstvo govorio o svom ljetošnjem bijegu kao 'grešci' i istodobno kao 'pozitivnom šoku'. Ne bi predbacivao ni na 'katastrofalnom' izbornom rezultatu Hebranga, prešućujući da ga je baš on gurnuo u tu unaprijed izgubljenu bitku. A posebno da su zatim njegovi bogatunski pajdaši Andabak i Ježić financirali Hebrangove konkurente Primorca, čak i Josipovića, što znači da se i dodatno htio osigurati da se taj poraz svakako dogodi.

Bogata tradicija konspiracije i urotništva

Kada sve to staviš na kup, i zadnjem lajbeku je jasno da se Sanader bio iz petnih žila upro da se HDZ što više sunovrati na ovim izborima. I da se on onda okiti lentom spasitelja stranke, umjesto stigmom Kuma hrvatske korupcijske famiglie, a to, čak je i njemu bilo jasno, nije moguće bez neke vrste unutarstranačkog udara. Pri tome je očito imao na umu i da u HDZ-u postoji bogata tradicija konspiriranja i urotništva. Tako se Tuđman riješio svojih konkurenata održavši osnivačku skupštinu HDZ-a na tajnom mjestu, tako je, uostalom, i sam Sanader došao na čelo stranke, eliminiravši Pašalića ordinarnom šibicarskom krađom glasova.

No kako se Sanaderu razina kvasine u glavi opasno približila tjemenu, ispustio je iz vida ključnu činjenicu. U oba spomenuta slučaja, Tuđanovom i njegovom, stajale su im na raspolaganju jake, najjače snage u HDZ-u, predvođene Šeks-Glavaševim ljutim Slavoncima. A on se u ovom operetnom udaru na Kosorovu okružio jadnom šačicom pretorijanaca, koje su predvodili ishlapjeli đuturum Luka Bebić i bezubi Mario Zubović, dok su ostatak činili HDZ-ovci druge ili čak treće lige, koje je najlakše bilo izmanipulirati.

Kada je vidio taj cirkus, čak se i Bandić gotovo s gnušanjem ogradio od Sanaderovih prevratničkih postupaka, svjestan da mu to dalje srozava ionako slabašne izglede za izbornu pobjedu. I tu je kraj priče. A trebao je biti početak jednog divnog prijateljstva. Sanadera su privukli Bandiću ne njegovi stavovi, koje, kao što smo vidjeli, jedva da i poznaje. Privukla ga je zaglavna parola njegove kampanje 'čovjek, a ne stranka', kojom je ovaj iskoristio veliku krizu političkih stranaka, prisutnu i drugdje u svijetu, da dovede u pitanje te temeljne institucije zapadne demokracije. Kao, one više nisu potrebne, ljudima trebaju istinski narodni vođe, koji će ih voditi tako što će im 'služiti' i 'orati' za njih.

U osnovi, riječ je o blijedoj kopiji onoga čime se prije dvadesetak godina poslužio Milošević kako bi se dokopao vrhunaca političke moći putem tzv. antibirokratske revolucije, kojom je najprije pomeo konkurente u svojoj partiji, a zatim srušio partijske vrhuške i u Novom Sadu, Prištini i Titogradu. Pokušao je i u Zagrebu i Ljubljani, ali nije išlo, pa je započeo rat, nakon što je srbizirao Armiju, kao što sada i Bandić privlači na svoju stranu samo

generale provjerene hrvatske krvi (uključujući procesuirane i neprocesuirane ratne zločince Glavaša i Merčepa). Josipoviću, pak, prepušta one JNA-ovskih korijena, koje očito smatra štitonošama 'boljševičkog jednoumlja'.

Jedno veliko sviranje šturcu

Ali, sve je to zapravo jedno veliko sviranje šturcu. Sadašnja kriza hrvatskih političkih stranaka jeste ozbiljna. Ali, nije ni do koljena mega-krizi yu-federacije na kojoj se uzdigao Milošević, i Sanaderov udar vjerojatno bi spriječile i robusnije čistačice u središnjici HDZ-a da nije bila nedjelja i da su bile na poslu. Bandić koji sada prilično sigurno gubi izbore (prije Sanaderova juriša na Kosoričin Zimski dvorac to je bilo samo vjerojatno), brzo je to shvatio i povukao se, što je najracionalnije što je u ovom trenutku mogao napraviti.

Sada treba vidjeti hoće li se racionalno ponijeti i opozicijske stranke i dati podršku Kosorovoj koja je junački odbila ovaj operetni, ali nipošto i sasvim bezopasan pokušaj unutarstranačkog udara. Ili će nastaviti inzistirati na izvanrednim izborima, tvrdeći, kako se sada čuje, da između Sanaderova i Kosoričina HDZ nema bitne razlike. O da, jasno je, djelomično i razumljivo, što opozicija zavidi i pribojava se ojačane Kosor, koja sada bitno može ojačati i HDZ.

Ali, ona je to i zaslužila dosadašnjim rezultatima antikorupcijske kampanje i to još i okrunila uklanjanjem Sanadera, koji je tome očito bio glavna prepreka. Pa, ako to Čačić, Milanović i ostali iz ranjene taštine odbijaju vidjeti, onda ih je, bogami, zdrav razum napustio jedva išta manje nego 'znebeca' Sanadera i orača Bandića.