Hrvatska SUSJEDSTVO

Suvišne svađe

'Neka se predsjednici Tadić i Mesić i premijeri Cvetković i Sanader svađaju do mile volje, ali pustite nas, policajce, da radimo!' rekao mi je prije nekoliko dana jedan od načelnika Kriminalističke policije u Policijskoj upravi beogradskoj

Ovaj mjesec neće biti dobar za suradnju Srbije i Hrvatske ni na kojem planu i razini. Politički su se odnosi naglo počeli hladiti prije mjesec-dva, iz razloga nedovoljno razumno objašnjivih. Srbijanski ministar vanjskih poslova, mladi i nedovoljno predvidljivi Vuk Jeremić zaletio se nekoliko puta u krivome smjeru, što je izazvalo odgovarajuće reakcije s hrvatske strane, pa se cijela priča vratila na inerciju uvjetnih refleksa iz prošlosti.

Zategnutost kulminira ovih dana povodom odluke Međunarodnog suda pravde u Den Haagu da se proglasi nadležnim u tužbi Republike Hrvatske protiv Republike Srbije, kao države sljednice prethodnih dviju Jugoslavija i jedne 'državne zajednice' SCG. Tu je, kao i obično, vrag odnio svaku pamet, pa su reakcije s obje strane postale histerične.

U Srbiji se prijeti protutužbom koja bi trebala obuhvatiti i Drugi svjetski rat, a ekstremno desne šovinističke stranke spominju čak i 'početak genocida nad Srbima iz 1896. godine' i slične bedastoće. 'Kad se barjak razvije, sva je pamet u trubi', veli stara židovska poslovica.

'Neka se predsjednici Tadić i Mesić i premijeri Cvetković i Sanader svađaju do mile volje, ali pustite nas, policajce, da radimo!' rekao mi je prije nekoliko dana jedan od načelnika kriminalističke policije u Policijskoj upravi beogradskoj. Riječ je bila, između ostalog, o traganju za bjeguncima u 'slučaju Pukanić'.

Unatoč raznim spekulacijama i nagađanjima, ta dvojica – Željko Milovanović i Bojan Gudurić – u bijegu su i dalje. Spominjala se Crna Gora, ovih se dana spominje i Kosovo, ali ništa od toga nije pouzdano, jer da je – ne bi se spominjalo. Dvije su okolnosti vjerojatne, pače sigurne: bjegunci imaju novaca (da je drugačije, ne bi Milovanović u Doboju olako ostavio tih nekoliko desetaka tisuća eura); imaju i solidne lažne papire, što – nažalost – na ovim našim terenima nije nikakvo čudo. Posljednja stvar koja je policijama u regiji trebala jesu političke svađe: uvijek će se naći neki nadobudni 'domoljub patriot' da upita zašto 'u ovome trenutku' ('ovaj trenutak' argument je koji pali još iz komunističkih vremena) vi surađujete sa 'četnicima ustašama'.

Nešto se slično dogodilo policijskim sindikatima Srbije i Hrvatske. Dečki su se nedavno (16. studenog) našli u Beogradu: Policijski sindikat Srbije (PSS) i Sindikat policije Hrvatske (SPH) sastali su se radi prenošenja dragocjenog hrvatskog iskustva s kolektivnim ugovorom, ključnim dijelom i vrhuncem sindikalne djelatnosti. Srbijanski PSS ima preko deset tisuća članova, više nego preostalih nekoliko sindikata skupa; relativno je nov, ali je zato izuzetno dinamičan i poduzetan. S druge strane, hrvatski SPH ima za sobom duge godine junačke borbe za prava policajaca, ali i ostalih državnih službenika i namještenika, godine okrunjene kolektivnim ugovorom koji se može usporediti s jednim od najpovoljnijih takvih ugovora, onim njemačkim.

Ta suradnja je hvalevrijedna: kolege policajci iz iste regije, ljudi koji dijele iste ili slične probleme prirodno će težiti da si uzajamno pomognu. Poslodavac je tako lišen argumenta 'kako oni tamo mogu, a vi nećete?'. Riječ je, dakle, o temeljnoj profesionalnoj i kolegijalnoj solidarnosti, makar mi sad rekli još i da sam marksist i ljevičar, ali kažite to prvo njemačkim sindikatima državnih službenika i namještenika i stranci SPD u čijim skromnim prostorijama vise Marxove slike.

Dok su tako dečki razgovarali o kolektivnim ugovorima, neformalno se pojavila i ideja o osnivanju neke labave asocijacije policijskih sindikata u regiji, konfederacije, recimo, koja bi okupila države bivše Jugoslavije, ali i neke susjedne države s kojima dijelimo slične ili iste probleme. Takva regionalna suradnja postoji i u drugim krajevima Europe i nije ništa novo. Tamošnji policijski sindikati iz susjednih država u tom nekom okviru podržavaju jedni druge u zahtjevima i protestima, i to se smatra normalnim i poželjnim.

Oba ova sindikata – PSS i SPH – svjesni su da postojeće europske krovne sindikalne asocijacije nemaju mnogo razumijevanja za specifičnu problematiku jugoistočne Europe; to se, kažu i jedni i drugi, vidi iz donekle olakog odnosa prema ovom dijelu kontinenta. Jedna regionalna krovna asocijacija policijskih sindikata može se postaviti kao relevantan partner za buduću suradnju; europske integracije, sporije ili brže, ali neizbježne, dovest će ih sve jednoga dana pod isti krov; zašto ne biti spremni na vrijeme? Cijela je priča, uostalom, bila ostala na razini ideje vrijedne budućeg razmatranja, a u sjeni glavne teme, kolektivnih ugovora. Tako je i spomenuta u priopćenjima dva sindikata, ali su onda na zadnje noge stali dežurni čistunci u Srbiji i u Hrvatskoj: 'Opet prave novu Jugoslaviju!' vrisnuli su jedni; 'Udružuju se sa Hrvatima i još hoće da priznaju Kosovo', užasnuli su se drugi. Naravno da ni jedno ni drugo jednostavno nije istina, ali objasnite to sada, kad se barjaci razvijaju, a trube ječe.

Sve dok traje ta kobna kombinacija 'Jasenovac-Bleiburg' u svim svojim varijetetima, uključujući i ove najnovije, a ta kombinacija radi jedino i isključivo u korist kriminalaca i ratnih zločinaca, nema nama budućnosti.

Prethodni članak: Zajednički neprijatelj Srbije i Hrvatske

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
© Hrvatski Telekom 2016. Sva prava pridržana.
www.tportal.hr  www.t.ht.hr