RIJEČKA POBJEDA I NJEZINI ODJECI

Tolj: Nisam se osvećivao Dubrovniku, projekt im je odličan, ali gradonačelnik kvari dojam

02.04.2016 u 07:51

Bionic
Reading

Kad je u Muzeju Mimara obznanjeno kako je Rijeka odabrana za europsku prijestolnicu kultura za godinu 2020. Slaven Tolj, jedan od ključnih ljudi i umjetnički direktor tog projekta, ostao je sjediti, dok se ostali dio riječke ekipe veselio kao kad Armada pomahnita nakon gola domaćih na Kantridi. Kad sam ga koji dan kasnije pitao što je razlog takvoj suzdržanosti, rekao mi je: 'Možda je bila vanjska suzdržanost, ali u mojoj unutrašnjosti tih par sekundi bilo je vrlo živo. I sabrano. Bio je to kao neki slow motion film svega onoga što se događalo u mom privatnom i umjetničkom životu koji je kao što znadete do 2013. bio fokusiran na Dubrovnik, a posljednje tri godine na Rijeku. I tako sam, umjesto da skačem u zrak, sebi dopustio da u tom trenutku te slike prolete i smire se u meni.'

Prilično kul izjava za autora koji je svojim umjetničkim izričajima i performansima oštro zasijecao u klišeje i politike, još od onih dana kad je nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. postao predvodnik nove umjetničke prakse i njenih podvrsta performansa, akcija, happeninga, land arta, ambijenta, instalacije, novih medija... Od tada ključno mjesto u njegovom opusu ima Dubrovnik, grad koji je te večeri u Mimari uz Pulu, Osijek i Rijeku također konkurirao za europsku prijestolnicu kulture, a iz kojega je Tolj otišao na mučan način. Nije li osjećaj premotavanja sporog filma u trenutku proglašenja Rijeke pred Dubrovnikom neka vrst unutrašnjeg performansa, bitno drugačiji od onih kad se umorio od borbe za drugačiji Dubrovnik te osjećaja kako će u rodnom gradu pregorjeti pa je sebi u prsni koš zabio bedž 'Srđ je naš'. Ili kad je, kada su ga svojedobno pokušali izbaciti iz Lazareta (kao voditelja Art radionice Lazareti), istetovirao siluetu Lazareta na ruku, kao pečat, pokazatelj odluke da neće otići - kada ga netko tjera. A onda je – kad je osjetio da je iscrpio sve mogućnosti – otišao u Rijeku i postao ravnatelj Muzeja moderne i suvremene galerije. Od alternativca i aktivista postao je dio establišmenta!? Kad se razgovara s njim, dojam je potpuno drugačiji – reklo bi se - metode su borbe drugačije, cilj je isti.

'Nema nikakve osvete u činjenici da sam ja kao rođeni Dubrovčanin i umjetnik koji je dobar dio svoga životnog vijeka posvetio borbi za drugačiju kulturnu i ljudsku viziju Grada, radio na riječkom projektu. Prije svega držim da je projekt Rijeke pobijedio jer je autentičan i saživljen za zajednicom. Pritom ne želim reći kako drugi gradovi nisu ispunili domaći rad, mislim na stroge procedure i pravila za izbor, na dobar način. Iza svih nas stoji takozvani bid book, knjiga za kandidaturu u kojemu je svaki grad morao odgovoriti na određeni set pitanja, što je više od stotinu vrlo razrađenih stranica. Kad je Dubrovnik posrijedi nema nikakve potrebe da se to da su se za prijestolnicu kulture kandidirali Rijeka i Dubrovnik iščitava kao neki sukob, a ponajmanje osobni. Prije svega iza projekta stoji ozbiljan timski rad, tri godine suradnje bez konflikta i tu moja osoba, nije toliko bitna. Isto tako mislim da su moji kolege iz Dubrovnika napravili jako dobar program, ali uz priznanje na njihovu radu i umijeću ne mogu ne zamijeti šizofrenu situaciju u kojoj su se nalazili. Oni su kreirali program koji je u totalnoj opoziciji sa svim onim što aktualni gradonačelnik Dubrovnika radi. On pritom tvrdi kako stoji iza tog programa, ali s obzirom na to da je više puta iznevjerio građane – tko mu to može vjerovati. To je čovjek čiji je koncept beskrupulozna komercijalizacija Dubrovnika i svojevrsni parazitizam na ljepoti Grada. Moje je mišljenje da se s takvim ljudima ne može ulaziti ni u kakav posao, zato sam uvjeren da mojim kolegama koji su radili na dubrovačkom projektu nije bilo lako. No mislim da Dubrovnik može učiniti puno i bez EPK-a. Treba samo promijeniti gradonačelnika.'

Jeste li dobili bilo kakvu reakciju ministra kulture Hasanbegovića? Na proglašenje je poslao pomoćnicu, nije vam čestitao? Koliko je on po svojim stavovima (od poteza vezanih za medije, do radikalnih povijesnih revizionističkih stavova) u stanju podržati i sagledati vaš projekt. Mislite li da će s te strane biti opstrukcije, budući država daje dio sredstava od 30,3 milijuna eura koliki je proračun projekta?

Ministar se pojavio prije proglašenja i načelno podržao kandidature svih gradova. Nakon izbora Rijeke nije bilo reakcije. No ne bih htio biti licemjeran: svi smo mi iz riječkog projekta potpisali peticiju kojom tražimo ostavku ministra Hasanbegovića, pa bi sad bilo smiješno da se žalimo što s nama nije dijelio radost izbora. Ono što je važno je da je Ministarstvo kulture u procesu izbora obavilo jako dobar posao. Što se tiče sudjelovanja države u financiranju Rijeke kao EPK, znam da u ovom proračunu nije osiguran novac za taj projekt. To će svakako biti predmet razgovora, ali to je puno viša stvar koja nadilazi ministra i njegove osobne kulturološke afinitete. Tu sudjeluje i Ministarstvo turizma te neki drugi resori. Ne vjerujem da bi ministar Hasanbegović sebi dopustio presedan i sramotu da zbog svojih drugačijih ideoloških opredjeljenja sabotira naš projekt u financijskom smislu.


Vi ste umjetnički direktor projekta. Meni se čini da iza njega, osim ulaganja u ovu ili onu infrastrukturu, postoji snažna poruka: on u kulturu želi ubrizgati energiju promjene. Slažete li se s tim viđenjem?

Naše promišljanje je iskorak iz shvaćanja kulture kao elitističke oaze, što znači prije svega drmanje dosadašnjih hijerarhija. Tu se moraju dogoditi ključne promjene! Naš prioritet je da se pokrene zajednica, da ona nauči funkcionirati na drugačiji način od onoga na koji funkcionira danas i za koji znamo da nije dobar. Naš je projekt i velika škola za nas, jer se i mi koji smo odgovorni za njega moramo učiti kroz rad na njemu. Nadalje, on nije samo vezan za Rijeku, on je i moguća paradigma za cijelu zemlju. Mi ni u kom slučaju nismo željeli ponuditi neku konzumerističku i zabavljačku priču i izmanipulirati građena. Mi projekt radimo za mlade koji će 2020. biti tinejdžeri. Njima želimo ponuditi viziju boljeg društva, a to možemo tako da im ponudimo potpuno drugačije vrijednosne kriterije od današnjih. To je promjena u ideji kulture, grada, politike, poziv da se napraviti iskorak iz kruga u kojem se stalno vrtimo. U tu priču mora povjerovati i Rijeka. Da grad koji je prilično pesimističan i ima problem jer je hrvatski postindustrijski Detroit, može napraviti iskorak i da novi smjer može donijeti transformaciju grada. Vjerujemo u to i znamo kako to napraviti, ali sami bez građana to ne možemo.

Postoje primjeri gradova koji su jako profitirali u razvojnom smislu od činjenice da su bili europske prijestolnice kulture. Koliko znam, Graz, Kopenhagen, Helsinki su takvi primjeri. Maribor je, međutim, u dugovima. Što je po vama presudno ne samo za financijski uspjeh, nego i da projekt bude optimalno iskorišten u razvojnom smislu?

Mislim da smo mi dosta fleksibilno postavili projekt i ne plašim se mariborskog scenarija. Naši su apetiti realni, osim toga prosperitet je u Rijeci nestao s 25 tisuća radnih mjesta. Mislim da naša ulaganja u infrastrukturu nisu nerealna, a što se tiče sadržaja oni su balansirani: od spone kulture i turizma do istraživanja teških tema. Svaka od sedam projektnih linija bitna je na svoj način. Tri su konceptualne linije: rad, voda i migracije. Meni je rad posebno važan jer je Rijeka grad radnika i radnički grad. Akumulirana energija i memorija ljudi koji su radili u tvornicama, a sada su bez posla, jako mi je važna. Iz tog znanja proizlazi i razvoj. To su programi koje smo ugradili u naš koncept koji je dosta tvrd i grebe po ranama, grebe po bolnim mjestima, koji se bavi tabuima... 2020. će biti sto godina od nastanka D’Annunzijeve prve fašističke države, otvaramo tabu Golog otoka i temu odlaska 40.000 Talijana nakon oslobođenja. Sve su to žestoke teme bez kojih se ne može ići dalje. Ne možemo ih stalno gurati pod tepih.

Svojedobno ste zapisali upozoravajući na autocenzuru umjetnika: 'za razliku od tvrdog socijalističkog modela razračunavanja s ideološkim protivnicima, kapitalizam ima razrađene vrlo suptilne mehanizme dugoročnih pritisaka koji su teško vidljivi, netransparentni i teško dokazivi'. Imate li ideju performansa na tu temu?

Svakako da će to propitkivanje suptilnih mehanizama kapitalizma koji uvjetuje autocenzuru ne samo kod umjetnika i novinara nego na neki način cenzurira čitavu zajednicu biti temom brojnih umjetničkih iskaza. Do 2020. još ima vremena pa bi bilo preuranjeno da govorim o performansu za to vrijeme. No meni se čini da moj performans 'Patriot' dobro opisuje ono što nam se zbiva. Za one koji ga nisu vidjeli riječ je o tome da ja izmjenom različitih položaja ruke u vojnim pozdravima – od 'domoljubnog' s rukom na srcu, preko fašističkog, partizanskog, onoga sa tri prsta, pozdravom iz JNA i na kraju opet 'domoljubnog' - odgovaram na državnu himnu. Riječ je o situaciji koja se ponavlja kroz povijest, a promjena položaja ruke odgovara ponavljanju te jedne iste situacije, iste trauma. Ta trauma će se ponavljati dok se ne stvori komunikacija primjerena zrelom i zdravom društvu. Rijeka kao prijestolnica kulture korak je u tom smjeru.