Milano je prenašminkan, preskup i ne možeš otići na kavu u trenirci. Pa što onda činiti? Svi znamo, treba se preseliti u Ivanić Grad. Mjesto koje gazi prijestolnicu Lombardije u toliko bitnih stvari, a i diči se totalno ivanićgradskom djelatnošću – brušenjem i izradom koraljnog nakita. Upoznajte Vittoria iz Milana, čovjeka koji Hrvatsku voli od dna naviše
Prije devet godina Vittorio Ceccarini bio je samo još jedan Talijan koji je sišao s Glavnog kolodvora u Zagrebu i skužio kako je Hrvatska ipak nešto drugo nego tek sljedeća u nizu istočnoeuropskih rupetina. U Italiji nam se zemlja perceptivno svrstavala u čušpajz s Albanijom, Crnom Gorom, Srbijom, Rumunjskom... 'Centar Zagreba podsjetio me na Milano. Nije imalo veze za zemljom koju sam očekivao. Ljudi su vozili skupe aute, jeli po dobrim restoranima', servira mi svoje reminiscencije Talijan koji je u Hrvatsku došao s rezimeom tipa koji se bavi dragim i poludragim kamenjem, a da bi danas bio jedan od vodećih proizvođača koraljnog nakita kod nas.
Fascinacija Zagrebom nije se, doduše, pretvorila u vječnu ljubav. Vittorio se s našom curom Anjom sjurio put Dubrovnika s prvim idućim ljetom te u roku od nekoliko godina razvio koraljni biznis u sjeni sv. Vlahe, otvorivši dva shopa. Skompao se s nekoliko ronilaca i svoju prirodnu ljubav prema nakitu unaprijedio do prave dijagnoze. Vittorio, naime, pati od autentičnog jadranskog koraljnog fetišizma: 'Crveni koralj iz Jadrana je jedinstven u svijetu. Dolazi u sedam nijansi, godišnje raste tek svega nekoliko milimetara, tako je intenzivan, zdrav, predivan..'
Koraljni nakit čini 90 posto njegove ponude, no većina kupaca još uvijek su turisti. U Hrvatskoj se ideja nakita svodi manje više na zlato, srebro i dijamante, što Talijan pripisuje minulom ratu: 'Ista je stvar bila za Drugog svjetskog rata u Italiji. U vremenu krize ljudi se prvo uzdaju u provjerene stvari kao što su zlato, dijamanti, umjetnička djela.' No, ne samo to. Kod Hrvata se pojam nakita veže prije svega za žene i mahom se svodi na zlatno prstenje, ogrlice i narukvice, elaborira Vittorio, dok će muškarci eventualno nositi nakit s mačističkom konotacijom. Koraljna ogrlica ili narukvica na tipu, balkanski signalizira ambivalentnu seksualnu orijentaciju.
Ništa od toga ne brine Milaneza. Biznis mu se odvija u savršenoj kombinaciji profita i strasti: 'Obožavam nakit, a posebno koralje. Imam ih već nekoliko istetoviranih na sebi. Nakit čini ljude ljepšima, poželjnijima, bez obzira na spol. Šteta što je kultura nakita za muškarce u Hrvatskoj ravna nuli.'
Osim oduševljenja našim podmorjem, Vittorio ne štedi komplimente za ostalo u Hrvatskoj. Kaže da mu je život u Hrvatskoj u svakom trenutku vlastiti izbor. Mogao bi se vratiti, ali ne želi: 'Kvaliteta života je ovdje puno bolja nego u Italiji, Španjolskoj, Egiptu, zemljama u kojima sam živio. Ljudi su otvoreni i kul, a jedino što bih promijenio, tiče se birokracije. Čak su i porezi manji nego u Italiji.'
Dolazeći iz Italije kao turističke supersile u usporedbi s kojom hrvatski godišnji prihodi iz tercijarnog sektora izgledaju kao polupojedena vrećica kikirikija, čovjek ima i nekoliko savjeta za naš ljetni obalni bonton: 'Prije svega, zabranio bih da ljudi hodaju po centrima mjesta bez majice. Lijepo im naplati kaznu od 500 eura, pa da vidimo tko će si to priuštiti. Ne razumijem kada mi dođe netko u dućan bez majice ili u kupaćem kostimu. Ili kad ljudi ulaze sa sladoledom u crkve i bacaju tamo salvete i ostatke hrane. Ili kad šetaju pse bez uzice. Probajte to napraviti u Veneciji ili San Remu.'
Čuje kako se turisti bune da je kava u Dubrovniku tri eura. Vittorio ne razumije čemu takva pošast jeftinih kruzera, s ljudima koji ništa ne kupuju, s ljudima kojima je sve preskupo. Pa onda odu na Capri i espresso od 15 eura nije im nikakav problem. Prizori na nekim hvarskim plažama gdje iza gostiju ostaje nepregledna količina smeća... Sve bi to Vittorio odgojno prasnuo po džepu. U svakom slučaju, Talijan stoji skroz na liniji nekih ranijih sugovornika koji su kazali da ne cijenimo dovoljno ono što imamo.
Hrvatska ga je promijenila. Priznaje da je postao otvoreniji jednom izvan radiusa utjecaja talijanskih medija koji svijet dijele na komuniste i fašiste i gdje je poslovno uspjeti uglavnom značilo svrstati se uz Berlusconija. Plus, kod nas je, htio - ne htio, naučio da postoje veće vrijednosti od gomilanja keša - obitelj, prijatelji, vrijeme za razmišljanje...
Što ne znači da mu je sve oko Hrvatske jasno. Da se peteročlanoj obitelji može isključiti struja jer duguje 400 kuna, da je minimalna plaća sramotno niska, a socijalna pomoć nepostojeća, da se po štandovima na obali prodaje koraljni nakit drugorazredne izrade i kakvoće s nekonkurentno niskom cijenom, a navodno prvorazrednim specifikacijama... No Vittorio je bio odlično raspoložen i nije si htio pokvariti idilično ivanićgradsko poslijepodne žalosnim primislima o domaćim temama. Njih ćemo prepustiti vašoj mašti.
