'Za sve što sam postigao u životu zahvalan sam Branimiru Glavašu!', antologijska je to izjava bivšeg ministra obrane i policije Berislava Rončevića, koji se baš kao i njegov pokrovitelj ovih dana nalazi u središtu medijske i političke pozornosti. Jedan zbog ratnih zločina, drugi zbog kriminala i korupcije. (Nekažnjeni) ratni zločini, kriminal i korupcija ključni su pojmovi i hrvatskog razvoja, opstanka demokracije i hrvatskog približavanja Europskoj uniji
Sudbina je htjela da baš političko-pravosudni slučajevi dvojice prijatelja s istoka Hrvatske posve razotkriju pravu narav vladavine dr. Ive Sanadera i njegovog HDZ-a. Vratili smo se u autokraciju. Pokazalo se da su mnogi pogrešno mislili kako je autokracija zauvijek ugasla s odlaskom dr. Franje Tuđmana na drugi svijet - vratili smo joj se nakon samo devet godina klimave demokracije.
Autokracija je politički sustav u kojem se sva vlast nalazi u rukama jedne osobe ili skupine, u njoj samo formalno postoje demokratske institucije i trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i sudbena vlast). U autokraciji te institucije djeluju pod neposrednom kontrolom vladajuće grupe i njezinog vođe.
I dok smo zadnjih nekoliko godina na sporadičnim slučajevima osjećali zaostatke autokratskog sustava iz devedesetih, slučajevi Branimira Glavaša i Berislava Rončevića, svaki na svoj način, ponudili su i stvarne dokaze kako je demokracija u Hrvatskoj svedena na puku formu. Parlament je doista sveden tek na demokratski ukras i puko sredstvo sirove političke borbe. Vladajuća partija dirigrira (ne)rad policije i sudstva.
U slučaju Glavaša Sabor je služio kako sredstvo manipulacije javnošću, sudstvom i policijom i, na kraju krajeva, njegovog spašavanja od zatvaranja. U slučaju Rončevića Sabor je poslužio kao sredstvo zataškavanja jedne od najvećih korupcijskih afera aktualne vlasti. Krnje parlamentarno istražno povjerenstvo, čiji je ključni član Andrija Hebrang u sukobu interesa, proglasilo ga je nevinim, a krivima one koji su na Rončevićev mutni posao upozorili javnost i institucije. Rončević može i za to biti zahvalan Glavašu jer je njegov slučaj HDZ-ovim spinanjem slučaja Glavaš i igrom sa skidanjem zastupničkog imuniteta uspio proći gotovo nezapaženo.
Od trenutka kada je Glavaš pao u nemilost Sabor je služio kao provedbena institucija Sanaderove ideje da ga treba osuditi i spremiti iza rešetaka. Višegodišnji pritisak međunarodne zajednice zbog nekažnjavanja osječkih ratnih zločina urodio je plodom tek u trenutku kada su Sanader i HDZ odlučili navući europejsku masku, što se 'sretno' podudaralo s Glavaševim otkazivanjem stranačke poslušnosti. Kada je konačno pravosudni proces završen, a HDZ-ov slavonski jastreb je osuđen na deset godina zatvora, dr. Sanader je prasnuo i optužio dirigirano sudstvo da se upliće u lokalne izbore. Vrijeme donošenja presude nije mu, naime, po volji. Presuda je donesena čak 18 godina nakon počinjenja zločina za koji ga sud tereti, ali Sanader je htio da se to dogodi nakon izbora. Njegovi stranački sudrugovi htjeli su da se ona uopće ne dogodi, a znajući da je neizbježna, učinili su sve da mu omoguće pravovremeni bijeg u sigurnost državljanstva BiH.
Načinom na koji su igrali u slučaju Glavaša Sanader i HDZ doveli su nas u talačku poziciju - trebali bismo biti zadovoljni što će osječki ratni zločini biti konačno kažnjeni, ali se od nas pri tome očekuje i da budemo puki promatrači i pljeskači političko-pravosudnoj farsi. Od domaće javnosti očekuje se bezuvjetan pristanak da se namjera da se zločin kazni provodi nedemokratskim metodama i kršenjem i Ustava i procedure, premda je procedura temelj demokracije.
Zbog skandala koji je izazvao otvorenim napadom na sudstvo, kakav nije padao na pamet niti Tuđmanu, u drugi je plan pala činjenica da je Glavaš dobio samo 10 godina za slučajeve 'garaža' i 'selotejp'. Jer, ako je kriv za ono za što ga se tereti - besprizorne likvidacije civila koje su uključivale zalijevanje kiselinom i bacanje u Dravu selotejpom oblijepljenih žrtava - onda je kazna od deset godina uistinu smiješna. Baš kao što je smiješna i sedmogodišnja zatvorska kazna generalu Vladimiru Zagorcu za krađu dragog kamenja.
Jedna od rijetkih desetogodišnjih kazni zadnjih godina dosuđena je Zdenku Mrzljaku za pokušaj teškog ubojstva policajca (prijetio je trojici policajaca, bacio bombu na njih, pri čemu je jedan policajac ozlijeđen). Za teško ubojstvo Tanje Brnelić riječki monstrumi Alen i Anka Lambert dobili su 30 godina. Za likvidacije u slučajevima 'selotejp' i 'garaža', ponavljamo - ako je za njih kriv, Glavaš je dobio samo 10 godina, ostali okrivljenici još i manje!
Da je Sanader stvarno (principijelno) nezadovoljan suđenjem Glavašu, ne bi prigovarao što je presuda donesena pred izbore, nego bi tražio da se ona povisi. Da je stvarno frustiran načinom odmotavanja slučaja 'Glavaš', obračunao bi se i s 'mangupima u vlastitim redovima' koji su Glavašu omogućili da izmakne hrvatskim pravosudnim vlastima.
Ali nije on nezadovoljan, nije čak ni živce izgubio kako nas danas žele uvjeriti - njemu je presuda Glavašu sjela u pravom trenutku da još jednom demonstrira apsolutnu moć svoje političke nakupine. Došla je kao naručena jer se odjednom više ne spominje studentska republika na Filozofskom fakultetu niti predstojeći masovni štrajk javnih službi, koji će pokušati slomiti ratnom radnom obavezom.
Strah od gubitka izbora u Osječko-baranjskoj županiji uopće ne postoji - stanje je u toj županiji toliko katastrofalno da bi samo neupućene političke budale (ili HDSSB-ove inatlije) u ovolikoj krizi (nezaposlenost i nelikvidnost dosegnule su brojke iz rata) željele njome vladati.
