U mjestu su je prozvali Crazy Cat. Na ulici joj dobacuju 'hej, njuškalo!', 'hej, Rudina press'. Dida sve čeka da kući dovede nekog zeta. Nije ribarenje posa za žensku, veli mi. Ali ne radi to da se dokaže, nego je jednostavno zanima. 'Malo sam požalila sada. Ne mogu se više izgovarati, a svi u mojoj obitelji bave se time. Ali, vjeruj mi, nije to posa za žensku. More te pojide. Kao što je pojilo sve moje. Dida je lud ako prođe tri dana, a on nije otišao za Kornate', priča dvadesetgodišnjakinja dok hvatam ultraljubičaste zrake na štekatu u Murteru.

U glavi mi je jedno jedino pitanje. Što radi tako mlada cura u mjestu gdje ni mačka ne prođe centrom nakon šest popodne? Ne zna ni ona, iskreno. Veli, teško je objasniti da bi itko došao živjeti ovdje ako se ne misli baviti turizmom. Divna ljepota koju gledaš dosadi nakon kratkog vremena, a onda ti ne preostaje ništa drugo osim buljenja kroz prozor, čačkanja po netu i gomile alkohola i inih supstanci.

Nakon povratničke depresije od tri mjeseca, Katarina si je dala šamar i krenula u fenomenalni projekt novinara Hrvoslava Pavića koji je pokrenuo portal rudinapress.hr. Počela je pisati vijesti i teme s otoka: 'Nisam patila od toga hoće li me voljeti ili mrziti. Na kraju je ispalo da su svi oduševljeni što se otvorio portal. Nazivaju me svakakvim imenima. Kada se pridružim ekipi za stolom, svi promijene temu ili zašute, ali ljudi ovdje nisu zli. Samo vole podbadati. Evo ti savršene scene koja ti opisuje ljudsku prirodu ovdje i zbog koje volim Murter. Lokalna legenda Alfonso skupljao bi soc iz kave i stavljao ga nazad u ambalažu. Kad bi napunio dovoljno, zatvorio bi kavu i ostavio je tako na nekom zidiću i gledao tko će je pokupiti. I onda bi krenula sprdačina..'

Biti mlad i željan znanja, na otoku je ravno tome da si transseksualac u Čavoglavama. Kate bi pričala o svjetskim stvarima, Trumpu, izbjeglicama, Siriji, ali nema tu sreće. Ako se ne misliš natezati oko toga čiji je dida bio ustaša a čiji partizan, ostani doma: 'Ja obožavam svoje misto, ali ovdje si začepljen. Nemaš što, nemaš kamo. Ujutro se dignem, napišem dva, tri teksta i onda što? Onda bih ručala, pa do osam uri navečer - što? Ako se ne ideš opiti, nemaš što. Onda visiš na internetu, čitaš, učiš... Najviše me pogađalo to što sam mislila da će mi promaknuti znanje. Ovdje je drukčije. Ovdje se sidi satima na kavi. Pola tog vremena šuti, a pola govoriš 'a' i 'e'. Tu je jako teško doći do nekoga tko će ti nahraniti znanje. Tko će te naučiti neku novu riječ. Rasprave se svode na ustaše i partizane i tko je bio tko. Murter je jako zatvoreno mjesto ako ti nije do zajebancije.'

Osjećam da je cura takla oveći otočki tabu. Nemoj mi biti iskren. Nemoj se izlagati. Ne pokazuj da si ranjiv. Ne pokazuj osjećaje. Kreni u tom smjeru i dočekat će te tapšaj po ramenu uz frendovsko pitanje - jesi ti lud?

'Netko može patiti od slomljenog srca i nitko od njegovih petero prijatelja to ne zna. Da zatraži savjet, rekli bi mu da nije normalan. Imaš deset ljudi oko sebe, a zapravo si sam. Šteta. Žao mi je zbog toga. Kad se pustiš, puno više doživiš. Meni je nadimak ovdje Crazy Cat. Mislim da ti je sve jasno', priča mi Kate uz smiješak koji ekspresno nestaje na sljedećoj temi. Murterinski muški uleti.

Sažeto, uleti su... katastrofalni. Naša Kate iziđe, gdjekad se ubije k'o stoka, ali ne možeš joj doći u tri ujutro, zašlatati je po dupetu i pijano zabazdit 'ajmo mala': 'Ma da sam najveća bedevija, zaušit ću ti znaš kako. A onda nisu tolike baje da ti dođu sutradan i pozovu te na kavu. Ne. Toga nema. Ja nisam upoznala muškog ovdje po danu pa da te pozove na pizzu ili pivo. Sve što dobivaš je da ti dolaze pijani i smrdljivi i to u vrijeme kad sam i ja pijana i smrdljiva. Ma, katastrofa!'

Katarina živi u procijepu svjetova. S jedne strane familija koja generacijama živi od ribarenja i koja i dalje mahnito odlazi na pučinu, na Kornate, samo da su na moru, da love, bez obzira na to što je postalo neisplativo. S druge strane, otočko kolektivno otuđenje koje se ventilira kroz zajebanciju i sprdačinu. Da ima stroj za teleportaciju, završila bi iste sekunde u Münchenu. Pa kud tamo, naša Kate?

'Ja sam introvert, konzerva koju kad otvoriš, nikad nije dosadno. Obožavam kod Nijemaca što su toliko jebeno uljudni, pristojni, zatvoreni, tvrdi. Savršeno mi odgovaraju. Svi kažu 'dobar dan' i 'doviđenja' i mimo toga te nitko ne dira', veli cura. A onda se sjeti mora. Htjela ne htjela, usadili su joj ljubav prema velikom plavetnilu. Nije to ljubav. To je ovisnost: 'Dok sam bila na faksu u Mostaru, ništa nisam tražila osim mora. Ni brodove niti rive, nego taj horizont. Pokušavaš ga shvatiti. More je živo biće, ima svoju dušu. To je organizam. Imam troje ljudi u kući koji pokušavaju disati s tim organizmom. Dida, otac, stric, svi se još uvijek bave time, nije ni izdaleka što je bilo, ali ne moš se otrgnuti od toga. More je najgora droga ako mene pitaš. Uzme te ciloga. Mučiš se k'o beštija i nitko na kraju dana ne zna zašto.'

Zove me na Kornate. Kaže, to je mir koji nećeš nigdje drugdje sresti. Na Kornatima živi jedan jedini tip. Žena mu je slomila srce prije dvadeset godina. Nikad se nije vratio.

Ja se moram vratiti. Ispeklo me sunce. A na Kornate definitvno idem. Možda mi Kate izvadi kojeg gofa ili brancina. Ako me ne preduhitri neki zet.