U kampanji za izbore za Europski parlament mjesecima smo slušali kako će budući predsjednik Europske komisije biti glavni kandidat frakcije koja osvoji najviše mjesta u novom sazivu. Tzv. Spitzenkandidati europskih pučana i socijaldemokrata, Jean-Claude Juncker i Martin Schulz, ponavljali su tu mantru i kroz niz javnih debata, pa i onu najvažniju, održanu 15. svibnja, kada su diskutirali i s glavnim kandidatima ostalih proeuropskih frakcija, liberalom Guyem Verhofstadtom, Ska Keller iz Zelenih i ljevičarom Alexisom Tsiprasom.

Ipak, bilo je i onih, poput predsjednika Europskog vijeća Hermana Van Rompuya, koji su isticali da rezultati izbora za Europski parlament nemaju ključan utjecaj na izbor budućeg predsjednika EK, što je izazvalo burne reakcije parlamentaraca, napose Hannesa Swobode. Čini se ipak da je uvođenje 'Spitzenkandidata' i povezivanje izbora za Europski parlament s budućim predsjednikom EK polučilo rezultat, s obzirom na to da je prvi put nakon nekoliko desetljeća zaustavljen pad izlaznosti na europske izbore.

CAMERON, ORBAN I MERKEL PROTIV JUNCKERA

No nakon neformalne večere premijera država članica EU, koja se održala 27. svibnja u Bruxellesu, postaje jasno da je Europsko vijeće podijeljeno oko toga treba li Jean-Claude Juncker postati predsjednik nove Europske komisije, s time da su najglasniji protivnici zasad Velika Britanija i Mađarska, a i njemačka kancelarka Angela Merkel nije oduševljena tom idejom, pa nudi tek nominalnu podršku. Naravno, Merkel odgovara i to da negativci u javnosti ispadaju britanski premijer David Cameron i njegov mađarski kolega Viktor Orban, kao glavni u izigravanju volje europskih birača. Zato ne čudi izjava luksemburškog inoministra Jeana Asselborna, koji je - nakon susreta šefova europskih vlada na temu budućeg predsjednika EK – izjavio da je situacija 'šokantna' te da se planira odugovlačenje u kojemu bi se eliminiralo Junckera, Schulza i bilo koga iz Europskog parlamenta u izboru nove Europske komisije.

Iako je u Bruxellesu na kraju u mnogočemu prevladao kompromis, zaoštravanje situacije oko budućeg predsjednika Komisije moglo bi se produžiti i preko ljeta, jer se već sada jasno vidi kako Europsko vijeće i Europski parlament ulaze u otvoreno konfrontaciju.

HOĆE LI ESKALIRATI SUKOB ŠEFOVA VLADA I EUROPSKOG PARLAMENTA?

Što zapravo slijedi u Bruxellesu i kako bi se ovaj sukob mogao razriješiti a kako eskalirati? Predsjednik Europskog vijeća Van Rompuy dobio je zadatak od šefova vlada da započne konzultacije oko predsjednika EK, dok su iz Europskog parlamenta zatražili da se automatski prihvati Junckera, što nije učinjeno. Očito je da i unutar samog Europskog vijeća postoje podjele, pa je tako, između ostalih, hrvatski premijer Zoran Milanović izjavio kako treba podržati Junckera, a to stajalište dijele i još neki premijeri manjih članica EU.

Za donošenje odluka u Europskom vijeću je pak potrebna većina od 19 članica koje nose 260 od mogućih 352 ponderiranih glasova i koje ujedno predstavljaju najmanje 62 posto stanovnika EU, dakle cca 315 od ukupnih 508 milijuna ljudi.

Sljedeći briselski summit zakazan je za 26. i 27. lipnja, dokad se očekuje da će Van Rompuy provesti konzultacije sa svim šefovima vlada i Europskim parlamentom. Procedura bi dalje trebala ići tako da Europsko vijeće predloži predsjednika EK, kojega onda većinom glasova treba izabrati Europski parlament. Europsko vijeće ne želi dio svoje dosadašnje moći prepustiti parlamentu, koji se pak poziva na Lisabonski ugovor i činjenicu da mu isti itekako omogućava veću moć.

Europski parlament se pak konstituira 1. srpnja, kada bi trebao biti izabran i njegov predsjednik, a trenutno se za tu poziciju spominje liberal Verhofstadt. Prema rasporedu Europskog parlamenta, na plenarnoj sjednici od 14. do 17. srpnja bira se predsjednik Europske komisije, koji bi preko ljeta uz konzultacije s Europskim vijećem trebao sastaviti cijelu Komisiju, a u rujnu slijede parlamentarna saslušanja kandidata za povjerenike.

KLJUČNI ČLANCI 10 i 17 UGOVORA O EUROPSKOJ UNIJI

Ali, što ako se Europsko vijeće i Europski parlament ne mogu dogovoriti oko predsjednika Komisije? Tada cijela stvar postaje još više komplicirana te se otvara i mogućnost da parlament ili neka od frakcija ili možda i ad hoc skupina izabranih zastupnika tuže Europsko vijeće (dakle, Merkel, Camerona i sve ostale premijere) Europskom sudu u Luxembourgu, i to radi povrede članaka 10 i 17 u Glavi II Ugovora o Europskoj uniji.

Naime, u prvom se jasno kaže da se 'djelovanje Unije temelji na predstavničkoj demokraciji' te da su 'građani izravno predstavljeni na razini Unije u Europskom parlamentu'. Nadalje, 'odluke se donose otvoreno i na način što bliži građanima', što je u direktnoj suprotnosti s neformalnim večerama premijera i dealovima iza zatvorenih vrata.

EUROPSKI SUD PRESUĐUJE PROINTEGRACIJSKI

Ako bi doista došlo do fajta pred Europskim sudom, tada bi Unija ušla u nepoznati teritorij. S obzirom na to da je Europski sud često presuđivao prointegracijski - počevši od pionirskog slučaja Van Gend en Loos v Nederlandse Administratie der Belastingen iz 1963. u kojemu je ustanovljen primat europskog prava nad nacionalnim – dobre su šanse da bi presudio u korist Europskog parlamenta, a ne Vijeća, što znači da bi premijeri izgubili dobar dio svoje sadašnje moći. Ako bi se pak pojedine države članice oglušile na takvu odluku i, primjerice, odbile financirati EU, to bi zapravo značilo njen raspad. Ako bi se presuda u korist Parlamenta prihvatila, to bi značilo da će buduće Europske komisije zapravo birati građani Unije preko izbora za Europski parlament, što bi predstavljalo ogroman korak u daljnjoj integraciji.

Naravno, ne treba zaboraviti ni da se 1. studenog mijenjaju pravila odlučivanja u Europskom vijeću, pa nije isključeno ni da se sve do tada odugovlači s izborom predsjednika Komisije, iako bi aktualnoj u međuvremenu istekao mandat, pa bi EU ostala bez svoje 'vlade'. Tada se otvara i mogućnost za tzv. blocking minority od četiri države članice.

AKO PARLAMENT ODUSTANE OD JUNCKERA ILI SCHULZA, IZDAT ĆE GLASAČE

Trenutno izgleda da su dvije od tri ključne institucije EU, Europski parlament i Vijeće, u pat-poziciji oko uspostavljanja one treće, Komisije. Ako Vijeće ne predloži Junckera kao predsjednika EK, Parlament bi se opasno osramotio da onda glasa za nekoga tko se na izborima nije natjecao za tu poziciju i predstavlja osobni izbor premijera s neke njihove neformalne večere. Uostalom, to bi značilo da Parlament sam sebi puca u nogu i gubi vjerodostojnost u očima svih koji su izašli na europske izbore. S druge strane, ako Vijeće popusti i prihvati Junckera, to je uvod u stvaranje moćne Europske komisije koja ne bi ovisila toliko o hirovima europskih vlada.

Bez obzira na brojne potencijalne zaplete, dosad je EU uvijek funkcionirala po principima kompromisa i konsenzusa, pa će biti zanimljivo pratiti kako bi se aktualni sukob mogao razriješiti po onoj narodnoj o sitom vuku (Europskom vijeću) i svim ovcama na broju (Europskom parlamentu).