UEFA RAZLOG ZA SMJENU?

Četiri Čačićeva taktička poteza – četiri promašaja

Opet je Dinamo zaigrao u nikad prije iskušanom sastavu – igračima ne možete zamjeriti nedostatak htijenja, ali je li Ante Čačić sinoć pretjerao u eksperimentima?

Dinamovo sudjelovanje u Ligi prvaka ove je sezone poput polaganog skidanja flastera: mukotrpno i bolno. Je li sinoć moglo završiti ikako drugačije? Realno, uzevši u obzir rezigniranost u najavama utakmice, po kojima se jedino moglo zaključiti da su se 'modri' unaprijed predali – nije. Gledajući kazališnu atmosferu na tek do četvrtine popunjenom stadionu, slušajući sportskog direktora kako javno gazi trenera, triput ponavljajući da mu se sastav ne sviđa, a onda promatrajući taj sastav na djelu – nije.

A najgore još nije ni došlo. Dinamu sad slijede dva gostovanja na kojima se – osim šopinga i razgledanja znamenitosti – nema razloga nadati ičemu lijepome, a ako njegov kijevski imenjak za dva tjedna uzme barem bod Portu (sinoć mu je to skoro uspjelo), onda će i najluđi snovi o prezimljavanju u Europi biti zaboravljeni.

Što je opsjelo Čačića da se PSG-u pokuša suprotstaviti onakvo taktikom, koja je na terenu izgledala ponajprije kao 4-6-0? Pokušajmo razumjeti njegovo rezoniranje.

Prvo, Puljić umjesto Tonela... Da, Portugalčeva forma već je neko vrijeme u silaznoj putanji, poznato je i da želi već u siječnju napustiti 'mjesto nesreće', ali je li to zaista dovoljan razlog da ga se izostavi u ovako važnom susretu i zamijeni poluanonimnim stoperom – koji je, doduše, 'briljirao' prošlog vikenda u Zaprešiću? Nije.

Drugo, Vida kao defenzivni vezni... U redu, Ademijev izostanak u ovom je trenutku ozbiljan nedostatak za Dinamo, a osim vječno 'sumnjivog', nižeg i slabijeg Calella, Čačić više ni nema u kadru igrača sličnog tipa, ali je li to zaista dovoljan razlog da se slavonskog bećara gurne na poziciju koju je posljednji put igrao kao tinejdžer u Osijeku? Nije.

Treće, Sammir kao lažna devetka... Nismo li se već protiv Porta uvjerili da to jednostavno ne funkcionira jer u tom slučaju momčad ne igra s lažnim napadačem nego bez ikakvoga? Osim što bi odavno trebalo biti posve jasno da Sammir jedino može kvalitetno igrati kao ofenzivni vezni, iza napadača, tako je i lako vidljivo da on niti nema bilo kakvog afiniteta ili karakteristika potrebnih za poziciju lažne devetke. Ako igrate s igračem koji ima takvu ulogu na terenu, onda je njegov zadatak konstantno tražiti prostor za ubacivanje iza suparničke zadnje linije. Da bi to bilo izvedivo, igrači iz veznog reda moraju s loptom doći nadomak šesnaesterca i uputiti mu loptu u prostor. Može li onda takav igrač razigravati i počinjati napade? Pa, ono... Ne, jer ne može valjda sam sebi asistirati u suparnički šesnaesterac.

Tribina.hr

Gledajte utakmice Lige prvaka i MAXtv Prve lige, komentirajte i analizirajte nogometne poteze na našem communityju Tribina.hr

I četvrto, Ibáñez kao vezni igrač, desno krilo ili što je to već trebalo biti... Ibáñez. Stvarno?

Na terenu je u početku izgledalo kao da se Dinamo dobro nosi s PSG-om. Dobrim kretanjem i agilnošću 'modri' su koristili brojčanu premoć u sredini, gdje su efektivno imali čak dvojicu igrača više. Momčad je izgledala opasno iz protunapada, ali oni su u pravilu završavali na dvadesetak metara od gostujućih vrata – Dinamo sinoć gotovo da i nije uspio ući s loptom u šesnaesterac. Bilo je tužno gledati Sammira kako juri s loptom prema golu, a onda je izgubi ili našilji samo zato što nema nijednog igrača ispred njega kojemu bi dodao, a igračima u svojoj ravnini (Čopu i Ibáñezu) nema smisla dodavati jer je ne mogu zadržati. Pokušavao je iz slobodnjaka, pa čak i iz kornera – da se aut izvodi nogom, vjerojatno bi i iz njega pokušao izravno pucati...
222271,222272,222262,222260
Mnogoljudni blok domaćih postavljen na 30-40 metara od Kelave u određenoj je mjeri zbunio i amortizirao Parižane, ali kad god bi ga uspjeli proći, u najviše tri dodavanja bi dolazili u šesnaesterac. Između Dinamovog veznog reda i obrane zjapila je rupčaga u kojoj je u svojstvu svojevrsnog 'pomoćnog' braniča ordinirao Domagoj Vida. Kod vrhunskih europskih momčadi katkad viđamo zadnjeg veznog kako se spušta među braniče u fazi obrane, ali Vida to u ključnim trenucima nije radio i općenito je bio dojam da nije siguran što mu je uloga na terenu. Isto kao i Sammir, isto kao i Ibáñez. Što se tiče Puljića, činjenica da su oba gola pala preko njega možda i nije toliko presudna – možda bi pala i preko Tonela, ali dojam je da bi Portugalac svojim nemjerljivo većim autoritetom i iskustvom kod postavljanja barem donekle otežao stvari PSG-ovom napadu.

A kad smo kod Ancelottijeve momčadi, mora se reći da ona sinoć nije bila nimalo nadahnuta. Njeni igrači propisno su se ispromašivali i puno griješili u predaji lopte, ali samo su uzeli ono što im je bilo ponuđeno. U drugom poluvremenu, kad je Čačić malo uravnotežio momčad ubacivanjem još jednog defenzivnog pomagača Calella umjesto desnog 'smetala' Ibáñeza, gosti su mirno i bez nepotrebnog stresa priveli utakmicu kraju. Dojam je da bi bez problema zabili još koji da im je trebalo.

Najtužnija stvar koja je sinoć viđena na maksimirskom travnjaku (jer izvan njega bilo je nekoliko još tužnijih) je to što igračima zapravo nemate što za zamjeriti. Oni su se silno trudili i sigurno ih ne možete kuditi zbog nedostatka htijenja, ali nije išlo. Bi li išlo s nekim drugim pristupom i taktikom? S jedne strane, Čačiću treba odati priznanje na tome što neprestano pokušava iznaći nova rješenja kojima bi ispremiješao i razbudio momčad. S druge, ono što je sinoć poslao na teren, izgledalo je zapravo smiješno i bizarno. Sve četiri važne odluke koje je donio (Puljić, Vida, Sammir, Ibáñez) bile su promašaji.

No možemo teoretizirati do besvijesti što je bilo krivo i što bi bilo bolje, ali nekako se jedno pitanje nameće kao ključno: zašto Čačićev Dinamo u ovoj sezoni još nijednu utakmicu nije odigrao u istom sastavu i formaciji? Zar trener zaista misli da se to bez ozbiljnog uigravanja može nesmiljeno mijenjati i postići nekakav rezultat?

Po svemu sudeći, isto se pitaju i braća na čelu maksimirskog kluba. Jedan ga je javno popljuvao prije utakmice, drugi navodno pobjesnio što novog igračkog dragulja za kojim ludi cijela Europa nije ubacio ranije, a neprovjerene informacije govore i o ozbiljnom sukobu na relaciji trener - menadžment neposredno prije utakmice. Ako nas je maksimirska povijest išta naučila, onda je to da takve glasine u Maksimiru nikad nisu bez vraga...

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Može li Hrvatska osvojiti jednak broj medalja i na sljedećim Igrama u Tokiju?

Lige

  • Liga prvaka
  • Europska liga
Pogledaj detaljnu statistiku