Nakon godina i godina silazne putanje, Ludogorets je bio začetnik lavine uzdizanja bugarskog sporta, no s vremenom su prerasli domaću ponudu, pa je sve manje i manje domaćih igrača igralo u njihovim redovima. Srećom savez je uvidio da je vrijeme da se i oni umiješaju u planove za boljitak nogometa. Donedavno je domaća A Group brojila 16 članova, zbog čega je koncentracija kvalitete bila na niskim granama. Uz to, uspjeh je bio centraliziran u glavnom gradu Sofiji kojem su kroz povijest Levski i CSKA donijeli čak 57 naslova prvaka, stoga je bilo krajnje vrijeme za promjene.

Prvobitno je liga smanjena za dva mjesta, na 14 klubova, ali je broj ekipa koje napuštaju natjecanje na kraju godine ostao na brojci od 4 kluba. Tek ove godine se uvelo da iz lige ispadaju samo dva najslabije plasirana kluba, a i liga je zasad dobila konačan broj od 12 sudionika. Započeo je pozitivan trend, rejting lige i klubova se diže, no situacija je još uvijek daleko od idealne. Najbolji strijelci i igrači posljednjih pet sezona su mahom sve bili stranci što nije iznenađujuće, ali čelništvo saveza očekuje, ili bolje rečeno nada se da će se ubrzo pojaviti i neki novi talentirani domaći klinci uslijed dizanja kvalitete same lige.

Krila su opasnost
Dok se ne dogodi dugo priželjkivani 'boom' talenata bugarska nacionalna vrsta je još uvijek barem dvije klase iza najboljih europskih reprezentacija. Nagovještaj boljih vremena optimistični ljubitelji bugarskog nogometa već pronalaze u dva krila. Georgi Milanov je 22-godišnje desno krilo reprezentacije i moskovskog CSKA, te jedan od najboljih pojedinaca reprezentacije. Iako je nominalno ofenzivni veznjak zbog odličnog driblinga i brzine nerijetko je gurnut više na stranu, pretežno desnu da ulaskom u sredinu ima mogućnost udarca dominantnom lijevom nogom. Drugi talent nije toliko važan igrač reprezentacije, već je on svojevrsni joker s klupe, a svoju titulu je potvrdio i asistencijom za pobjedu protiv Azerbajdžana. On je Todor Nedelev, a nastupa za njemački Mainz, ili preciznije za njihovu drugu ekipu. Također ljevak, ali godinu dana mlađi od svog kolege. Fizionomijom su dosta slični nogometaši, dok Nedelev svoju igru više bazira na tehnici i izvrsnoj lijevoj nozi.

Bugari nemaju presing
Na utakmici protiv Azerbajdžana dosta toga se moglo saznati o igri bugarske nogometne vrste, usprkos činjenici da nekoliko važnih igrača nije nastupilo. Vrlo su taktički odgovorni u obrani, posebno krila koja se vraćaju bliže svojoj veznoj liniji. U tom slučaju napadač ostaje najistureniji iza kojeg se formira linija od 4 igrača kojima leđa čuva iskusni Svetoslav Dyakov,

kao zadnji vezni. Iskoristili su slabu tehničku potkovanost azerbajdžanskih igrača te su cijeli svoj obrambeni blok postavili vrlo visoko, no veliku većinu utakmice nisu vršili visoki presing. Izravno oduzimanje lopte protivniku im nije jača strana, pa su oduzete lopte dolazile zbog loše predaje protivničkih veznjaka. U par navrata pokušali su s presingom, no to je bilo neorganizirano te su ispadali iz pozicija nakon čega su prisiljeni činiti prekršaje. U slučajima kada su im suparnici pobjegli jasno se vidjelo da se njihova visoko postavljena obrana može i mora kažnjavati. Spori su u tranziciji prema natrag usprkos tome što bekovi nemaju čest običaj ispratiti napad, pogotovo tada lijevi Minev. Do izražaja je došla i nesigurnost i neuigranost stoperskog para, jer je prošlogodišnji bugarski igrač godine i prvi stoper Ivan Ivanov ozlijeđen. Neće ga biti ni protiv Hrvatske zbog potrganih ligamenata, što je veliki hendikep za Bugarsku.

Zadnja linija kao problem
Doduše, na teren se vraćaju Tonev, Zanev, Popov i vrlo vjerojatno Slavčev. Grubo rečeno, to je gotovo cijela lijeva strana reprezentacije. Najvažniji među njima je sigurno Ivelin Popov, kapetan te najskuplji i najopasniji igrač ekipe. On bi trebao zauzeti mjesto iza napadača, dok će Tonev završiti na lijevom krilu, a Zanev na lijevom beku. Jedini upitnik se javlja iznad Slavčeva, mladog veznjaka Sportinga iz Lisabona koji bi imao sigurno mjesto u ekipi da se samo sudi darovitost, no njegovo neiskustvo i nekonzistentnost možda prisile Lyuboslava Peneva na sigurnije opcije. Krajnji izbor za drugog veznjaka neće pretjerano utjecati na stil i način na koji igraju. Težnju da se kombinatorikom izađe sa svoje polovice te iz opasnosti, Hrvatska bi trebala pokušati iskoristiti. Njihovi centralni veznjaci, a posebno stoperi nisu ni približno dovoljno tehnički kvalitetni da se uspješno odupru isplaniranom presingu cijele ekipe. Protiv Azerbajdžana je dosta napada mirno pokretano uslijed velikih rupa između linija, no Hrvatska ima kapacitete da ih natjera na duge lopte iz zadnje linije.

Druga važna stavka je kontinuirana igra preko krila, pretežno desnog. Povratkom Popova u sredinu nakon ozljede i Toneva na lijevo krilo, u tom segmentu igre će dobiti određenu nepredvidljivost. Protiv Azerbajdžana dva od tri napada su tekla preko njihove desne strane i Milanova, ali sada će dobiti napadačku raznovrsnost. Posebno oprezan treba biti Strinić koji brani tu stranu, jer opet se može očekivati najviše napada preko nje, no još ostaje opasnost Popova iz sredine. Iako je najbolji pojedinac, ipak nije toliko 'jak' igrač da se suprostavi dominantnijoj veznoj liniji hrvatske reprezentacije, posebno ako se izbornik odluči na striktnog čuvara (ako netko sposoban za to uopće postoji u reprezentaciji). Ako se njega isključi iz svih napadačkih operacija, ostaje samo iskoristiti jedan od mnogobrojnih nedostataka u bugarskoj obrani za odnijeti pobjedu.

Hrvatska je definitivno barem za koplje i pol bolja reprezentacija od Bugarske, pojedinačno te dvije ekipe su neusporedive, no ono što je na papiru treba pretočiti na teren. Pogreška bi ih bila podcijeniti, ali jednako tako i precijeniti. Sudbina im je borba sa Norveškom za treće mjesto u skupini, a ni u tu borbu neće ući kao favoriti.