Već je trebala biti u Pekingu, no zbog pozitivnog testa na koronavirus njezin je put prolongiran. Sada se čekaju četiri negativna PCR testa zaredom, nakon kojih bi iz Pariza sljedećih dana prema glavnom kineskom gradu trebala otputovati 23-godišnja Valentina Aščić, brzoklizačica koja će tako imati čast premijerno predstavljati Hrvatsku u ovom, nama još uvijek relativno slabo poznatom sportu. Jer u našoj zemlji postoji tek jedan klub brzog klizanja s 30-ak članova, što je jasan pokazatelj toga da je ovaj sport kod nas i dalje u povojima. Istina, bio je svojevremeno još jedan klub, ali ga već neko vrijeme nema na mapi.

No za Valentinu nije bilo dvojbi, jer brzim se klizanjem počela baviti s osam godina.

'Bilo je to krajem 2006. godine, kada sam s prijateljicama iz kvarta krenula na treninge. Brzo klizanje bilo je dosta popularno među djecom s Laništa, jer klizalište na Velesajmu nam je relativno blizu. Istina, ponekad smo znali otići i do Doma sportova, ali tamo nije bilo strunjača (op.a., koje se stavljaju na ogradu kako bi spriječile teže ozljede), tako da smo tamo odrađivali samo neke lakše, bezopasne treninge', prisjetila se Valentina svojih početaka.

Inače, kako u Hrvatskoj imamo tek nekoliko klizališta dimenzija hokejaškog igrališta (30X60 metara), na kojima je krug dužine 111 metara, onda se jedino može baviti brzim klizanjem na kratkoj stazi (tzv. short track), a u tim utrkama sudjeluje od četiri do pet natjecatelja i istovremeno startaju.

Prvi put Hrvatska ima predstavnika u ovom sportu na Olimpijskim igrama. I to u dvije discipline

Za razliku od utrka na dugoj stazi (long track), koje su napravljene izvan širine hokejaškog igrališta i u kojima se natjecatelji bore za brže vrijeme jer svaki ima svoju stazu (op.a., kao u atletici), u utrkama na kratkoj stazi ima puno kontakata i cilj je ustvari biti samo ispred suparnika.

'Da, sport definitivno nije poznat kod nas, ali želimo ga popularizirati. Meni je cilj da što više ljudi u Hrvatskoj čuje za njega. Mnogo puta moram objašnjavati kako on izgleda, što radimo, ali možda im zato, kada ga približimo ljudima, postane zanimljiv jer je neobičan. Znate, ima tu jako puno dinamike, posebno u utrkama na 500 metara, kada nema previše taktiziranja, jer kod nas postoji i mogućnost kontakta, potrebno je nekoga preteći, odnosno zaobići, a sve je jako brzo. U tim utrkama jako je važno imati što bolje startno mjesto kako bi se stekla startna prednost, odnosno bilo bliže unutarnjem krugu, jer ako si recimo u četvrtoj ili petoj stazi, odnosno poziciji, onda izgubiš koju desetinku vremena dok se približiš onome u prvoj stazi. Puno toga ovisi i o pravilima, jer ako doživiš nekakav kontakt ili guranje, onaj koji te gurne dobiva 'penale', pa može pasti u poretku. Dvoje iz skupine prolazi dalje, a kao što vidite, ima dosta faktora koji utječu na sve to.'

Mnogi bi rekli, što je manja konkurencija, to je lakše doći do, recimo, Olimpijskih igara. No Valentina je konkurentna u svjetskim okvirima i preko utrka Svjetskog kupa, odnosno kvalifikacija za Olimpijske igre, osigurala je nastup na najvećoj sportskoj smotri u disciplini na 500 metara. Bilo je to još u prosincu prošle godine.

Prije desetak dana stiglo joj je još jedno ugodno iznenađenje, jer nakon odustajanja klizačice iz Njemačke, otvorilo se mjesto i u utrci na 1500 metara, pa će Valentina sudjelovati i u toj konkurenciji.

Inače, kad smo već kod duže discipline, Valentina je prošle godine na Europskom prvenstvu u Gdanjsku osvojila 14. mjesto. Na Svjetskom prvenstvu u Nizozemskoj bila je 21. Dakle posve je jasno da imamo sportašicu najviše kategorije.

Možemo li očekivati kakvu senzaciju u Pekingu?

'To ne mogu obećati. Ali jedino što mogu obećati jest da ću se maksimalno truditi, a želja mi je biti barem negdje oko 20. mjesta, to jest proći prvi eliminacijski krug. Svakim plasmanom boljim od 20. mjesta bila bih presretna.'

Prema vremenima koje postižete, one najbolje nisu vam nedostižne?

'Da. Svjetski rekord u ženskoj konkurenciji u utrci na 500 metara je oko 42 sekunde, rezultati se u prosjeku kreću oko 43 sekunde, a moje najbolje vrijeme je 44,2 sekunde. S time da vjerujem da bih i ja mogla, ako se sve posloži, otklizati stazu za 43,5 sekundi. Međutim tu postoji jako puno detalja jer se boriš protiv suparnica i nije važno samo vrijeme. Naravno, u kontaktnoj utrci sve je moguće, ali ja potajno maštam, možda ne već sada u Pekingu, da bih ipak mogla do olimpijske medalje.'

Trebamo li se bojati da će još jedan vrhunski sportaš napustiti Hrvatsku?

Iz malene Hrvatske? Možda vam, kao svojevremeno Jakovu Faku, ponude uvjete i državljanstvo negdje drugdje?

'Da, iz malene Hrvatske. No, ja treniram u Belgiji s njihovom reprezentacijom jer uvjeti u Zagrebu nisu idealni. Kao da nas u Hrvatskom klizačkom savezu netko minira. Valjda im odgovara imati ovaj sport, jer odlascima na svjetska ili europska prvenstva dobivaju sredstva, ali onda je problem ulagati u njega. Pa smo tako imali situaciju s trenerom. Recimo, hrvatski trener Dubravko Feldin, kojem svaka čast, praktički je volonter. Onda su 2015. godine doveli Bugarina Ivana Pandova, trenera koji je bio na plaći. Međutim prije kvalifikacija za prošle Olimpijske igre u Pjongčangu, Savez više najednom nema novca za njega. I tako smo ostali sami jer nas trener Dubravko nije uvijek mogao voditi na natjecanjima, odnosno baš u tim kvalifikacijama. Savezu, kako se meni čini na tom primjeru, očito je želja da nemamo bolje rezultate. Osjećali smo se dosta jadno jer smo sami sebi bili treneri, pomagali jedni drugima, umjesto da nam pomaže trener. Novi problem je bio uoči ovih kvalifikacija, jer Savez je odlučio pokriti troškove samo za dvoje ljudi. Bilo bi bolje da nas je išlo što više kako bismo skupili i više bodova, odnosno imali veću sigurnost da se izborimo za Olimpijske igre. Svi smo trenirali jednako, ali ne – oni su odlučili da samo dvoje može na kvalifikacije, pa smo na kraju sami organizirali kampanju prikupljanja novca. I zato smo svojevremeno prihvatili ponudu Belgijanaca, u suradnji dvaju saveza, da zajedno treniramo. S tim planom smo se složili jer su nam osigurali besplatan smještaj. A i dogovoreno je da nas, uz belgijskog trenera, vodi naš trener, Nizozemac Ingmar van Riel. No što se mene osobno tiče, barem zasad o promjeni države za koju bih nastupala - ne razmišljam. Nekako se vodim mišlju, ako mi Hrvatska ne pruži uvjete kakve bih htjela, onda se više neću ni baviti ovim sportom. Ali vjerujem da će se stanje popraviti i da će mlađi koji dolaze ipak imati puno bolje uvjete nego mi sada.'

A otkad ste u Belgiji?

'Otišli smo u listopadu 2020. godine. I sada sam već drugu sezonu u Belgiji jer natjecateljska sezona počne u rujnu. Znamo povremeno doći i u Zagreb, zatim znamo odraditi treninge u kampovima, ali uvijek se vraćam u Hasselt, u kojem mi je baza i treniram s belgijskom reprezentacijom. Riječ je o gradiću, sve nam je blizu, od klizališta do trgovina, sve je nadohvat ruke. Sve obilazimo biciklom.'

S kime se nalazite u Hasseltu?

'Ovdje je nas šestero reprezentativaca. Tri dečka i tri cure. Doduše, jedan se dečko zbog škole morao vratiti u Hrvatsku. Dakle mi koji smo išli na natjecanja u Svjetskom kupu smo i dalje ovdje.'

Kako izgleda dan brzoklizača?

'Evo, otkako smo ovdje, dakle već drugu godinu, stvari su uredno posložene i imamo standardan raspored treninga, to jest izlazaka na led. Obično dan počne već prije šest 6 sati ujutro, jer smo oko 6 i 15 u svlačionici, a od 7 sati na ledu. Nakon treninga brusimo noževe na klizaljkama, pripremamo opremu za novi trening, a popodne oko 14 ili 15 sati još je jedan trening. Ako njega pak nema, onda smo na biciklima ili u teretani. Subotom imamo jedan trening, a samo je nedjelja slobodna. Ovdje je najvažnija konstantnost treninga, i to napokon imamo riješeno.'

A kako je s natjecanjima? Kada njih imate?

'Prošle godine sve je zeznula korona. Bila su organizirana tek neka manja natjecanja. Ili smo, da bismo zadržali natjecateljsku razinu, organizirali, umjesto treninga, utrke za manji broj klizača. I bilo nas je 20-ak. Početkom ove sezone otišli smo u Budimpeštu, u kojoj je bilo manje natjecanje, ali čisto da se zadrži taj osjećaj utrkivanja. To je bilo više radi vježbe.'

Spomenuli ste opremu. Klizaljke su vam najskuplji i najvažniji dio opreme?

'Jesu, one su najskuplji dio opreme. Cipela po mjeri košta od dvije do tri tisuće eura. Stvar je u tome da ta skuplja cipela traje puno duže, po nekoliko sezona. Noževi koštaju oko 400 eura po paru, a nama za sezonu trebaju barem dva para, jer moraš imati rezervni. S obzirom na to da ima kontakata, odnosno da se znaju dogoditi i padovi, postoji mogućnost da nož pukne. Dodatni trošak je led za treniranje. Ali njega smo boravkom u Belgiji zasad pokrili.'

Jasna poruka sponzorima, ali i čelnim ljudima hrvatskog sporta

Kako pokrivate te troškove?

'Roditelji su tu kao velika pomoć kada sportske stipendije ne pokriju sve, što je dosta često. Uzevši u obzir to da sam svojim uspjesima došla do druge kategorije u kategorizaciji HOO-a te odnedavno osigurala mjesto u razvojnom programu, mjesečno dobijem oko 300 eura, s nešto dodatnih sredstava za opremu, otprilike dva para noževa.'

Dakle nije baš idealno baviti se ovim sportom. Barem ne u Hrvatskoj?

'Kod nas nije, nikako. Međutim u zemljama u kojima je ovaj sport popularniji i praćeniji sportaši žive kao profesionalci. Istina, oblijepljeni su sponzorskim porukama, izgledaju kao hodajuće reklame, a dobivaju novac i od svojih olimpijskih odbora. I mogu se maksimalno posvetiti tome.'

Do koliko se godina postižu odlični rezultati u brzom klizanju?

'Znam da u muškoj konkurenciji jedan klizač postiže vrhunske rezultate i u 37. godini, ali ostali najbolji u prosjeku imaju oko 30-ak godina. Ima i onih koji u seniorsku konkurenciju uđu s 18, 19 godina, ali vrhunac im je oko 30-ih.'

Prema tome, pred vama je još šest, sedam godina klizanja na tom nivou?

'Tako nekako. Ali vidjet ćemo, jer treba i živjeti od nečega. Završila sam smjer radne terapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Ali dosad nisam odradila još nijedan dan, jer trebam pripravnički staž, odnosno stažirati godinu dana, a kako sam u klizanju 24 sata, nisam to stigla. Naravno, čitam stručnu literaturu kako bih ostala u tijeku. Ali ako ne budem više mogla pratiti sve ovo, možda i prekinem karijeru. Iako zasad o tome ne razmišljam.'

Dobro je dok je tako i možda bi razmišljati trebao netko iz Hrvatskog klizačkog saveza, na čijem je čelu Morana Paliković Gruden, ili Hrvatskog olimpijskog odbora, kako nam se ne bi dogodio novi slučaj kao što je bio onaj s Jakovom Fakom.

Jer ako je uz ovakvu minimalnu pomoć hrvatskih sportskih institucija Valentina uspjela dostići svjetski vrh, i to u sportu kojim se u Hrvatskoj bavi tek 30-ak ljudi, gdje bi joj bio kraj da se i čelni ljudi Hrvatskog klizačkog saveza pobrinu i za njezina, a ne samo svoja primanja.