Kad imaš puno love, imaš i velike bendove s brdom opreme, stadionske spektakle i mastodonski prog-mega-space rock. Kad isprazni se blagajna, dogodi se... Punk? Ili barem neka slična kombinacija DIY kulture i provokacije koja narodu gladnom kruha i igara, u situaciji u kojoj nema kruha, daje dvostruku, a opet jeftinu dozu igara. Tako nekako, najbanalnije i najjednostavnije možemo pojednostaviti popkulturne trendove i njihov odnos sa socioekonomskim događanjima u sredini u kojima se razvijaju, nastaju, dolaze, eksplodiraju i odlaze. Pa se opet vraćaju. I tako u krug.

Sjetimo se, recimo, Hrvatske devedesetih i eksplozije cro dancea koji je bio savršena glazba za tadašnje stanje – bilo je dovoljno imati jednog klauna koji bi otplesao dvije i pol blesave koreografije uz matricu, a za nastup u klubu bilo je dovoljno ponijeti jedan sprženi CD s instrumentalom uz koji se da skakati kao čimpanza u svim uvjetima, bilo da se radi o centru Zagreba, bilo da je riječ o dignutom šatoru na provincijskoj livadi. A ako može full playback, još bolje.

A kako li je tek bolje kad ta dance zvijezda još ponudi i kontroverzu na pladnju!

Nešto slično se, barem tako tvrdi Tim Jonze u svojim zanimljivim tezama iznesenim u tekstu za britansko izdanje magazina GQ, dogodilo i Britaniji 2009. (a onda i ostatku svijeta pod utjecajem anglosaksonske popkulture), koja je godinu recesije odlučila ispuniti i zaključiti zvijezdama čije postojanje pogoduje ne samo kriznom stanju diskografske industrije, već i kriznom stanju cijele nacionalne ekonomije. Zvijezdama kao što je jedna Lady GaGa, primjerice:

'Što Frankmusik, Lady GaGa i Dan Black imaju zajedničkog? Zaboravite na to što se čini da su došli niotkuda, naoružani stilom, sintićima i seksi napućenim usnama. Ono što je najvažnije jest to da je svatko od njih – kao i gotovo svaki drugi novi izvođač koji je postao hype tijekom godine – solo izvođač.'

Ako je 2008. bila godina vrhunca povratka indie bendova na scenu, nakon puuuno godina dominacije dance kulture i hip hopa, DJ-a i MC-ja, predoziranje studentima s gitarama zaustavilo je... Pa, fetišiziranje solo izvođača s malim logističkim potrebama, barem kad se pita računovođe. 'Kako se glazba bori s recesijom i učincima ilegalne razmjene datoteka, fiskalno gledano sve je smislenije potpisivati solo izvođače', lijepo piše Jonze, jedan od nekoliko analitičara koji su primijetili veliku promjenu u industrijskim preferencijama.

Trebamo li se, dakle, veseliti što nam NME mafija više ne servira debilane iz indie rock ladice, već se odlučila gurajući electro pop i prežvakavajući osamdesete promijeniti pop vjetrove, čak i ako oni ne pročišćavaju, već smrde poput onih korištenih kao sinonim za flatulenciju?

Naravno, nije jedini razlog jeftinoće taj što je lakše platiti, marketinški obraditi i prodati jednog izvođača s laptopom nego bend od pet ljudi s hrpom instrumenata i kablova – tu su i drugi elementi, od troškova logistike turneja do daleko jednostavnijeg razvijanja solo identiteta i njegove prodaje medijima, kao i izmjena pravila medijske igre: glazbeni mediji sve manje traže i stvaraju fenomene, a sve više postaju PR službom koje korporacije servisiraju gotovim informacijama, olakšavajući posao svima, osim onima koji žele biti neovisni, slobodni i kreativni u svom poslu. No ako imamo na umu da živimo u dobu u kojem je lifestyle pojeo kulturu, to je posve razumljivo – više nije bitno kakav je novi album i tko je producirao pojedinu pjesmu, već što je izvođač obukao, kako se ošišao i s čijim je jezikom uhvaćen u svom grlu.

A sve to je od svih spomenutih izvođača najbolje iskoristila Lady GaGa – sama činjenica da je na ovim stranicama svako malo nalazite u raznoraznim rubrikama pokazuje koliko je uspjela u svojoj kombinaciji modno-seksualno-glazbeno-medijskog jer ne samo da je svaki dan u agencijskim glazbenim vijestima, već je i vi, dragi čitatelji, 'klikate' i stvarate potražnju. Daleko veću potražnju od one koju su generirali The Wombats, The Hoosiers i slični indie luzeri za koje većina vas vrlo vjerojatno nije ni čula.

Ili bolje rečeno – jedne hermafroditske gaćice Lady GaGa lakše će obići svijet i posaditi virus pažnje u potencijalnim kupcima nego što će studentske rime i rifovi indie klinaca stvoriti bilo kakav potrošački interes. Možda ne trebamo biti sretni zbog toga, ali jest tako kako jest.

Hoće li ove godine biti drukčije? Pa, ako se najave o nastavku i produbljivanju krize obistine, može se očekivati da će se pojaviti još Lady GaGaova, još Frankmusikova i još Danova Blackova. Tko zna, možda i Lollobrigida postanu popularnije nego ikada...