DIVAN KONCERT U TVORNICI

Yo La Tengo su naši najbolji prijatelji

09.11.2013 u 14:00

  • +10

Yo La Tengo

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Bionic
Reading

Petak navečer mogli ste provesti u šteti, ušuškani uz svoj novi omiljeni sitcom ili u snovima koji vas vode u do sada nepoznate predjele uma. Ako vam kažemo da ste sve to (i još mnogo toga) tisuću puta intenzivnije mogli doživjeti u Tvornici na fantastičnom, dva i pol sata dugom koncertu Yo La Tengo, hoće li vam biti makar malo žao?

Ako ste, pak, sinoć bili tamo, sigurno vam ne moramo objašnjavati koliko je važan dolazak u Zagreb jednog od najvažnijih američkih eksperimentalnih rock bendova, realiziran nakon trideset (ili, kako je precizno izbrojao Ira Kaplan, tek dvadeset devet) godina suptilnog i detaljnog istraživanja povijesti tihe i bučne glazbe trojke iz Sinatrinog rodnog Hobokena, koju uz Kaplana čine njegova supruga Georgia Hubley i James McNew. No nismo sigurni da ste bili svjesni što će nam prirediti u okviru svog akustično-električnog double billa, između ostalog zbog toga što su rock koncerti sa stankom između dva seta krajnje neuobičajena pojava.

Takve koncerte, naime, teško je opisati bez cheesy metafora – u nekom trenutku akustičnog seta osjećate se kao da ste na balkonu s najboljim prijateljima te da uz neko sofisticirano vino uživate u intimnoj izvedbi pjesama koje zvuče kao da su pisane za vašu dušu. Kad se scensko drveće razmakne iza benda, a elektrika uzme maha, uhvatite se kako zatvorenih očiju upijate leleke distorzije i nadrealnih Kaplanovih solaža koje preplavljuju vaš slušni aparat, ispirući mozak od sve nagomilane zlobe i frustracija nakalemljenih oko vas u profesionalnom i privatnom životu. Na koncu, opet vas primiruju u prijateljskoj stvarnosti, svirajući cover verzije pjesama koje malo tko poznaje, ali zvuče toliko lijepo da već sutra prevrćete YouTube kako biste iskopali originale.

'Blue Line Swinger'

Sve to postižu nevjerojatno uigranim promjenama bezbroj instrumenata na principu 'svi sviraju sve' te idealnim omjerom suptilnosti, vještine, buke i jednostavnosti koji stvara dojam probe za tisuću najboljih prijatelja. Iako nam se prije koncerta činilo da je stalno mijenjanje setliste dio Kaplanove novinarske deformacije zadavanja glavobolja recenzentima, dojam je da se raspored pjesama, bilo da su odsvirane u akustičnom ili električnom dijelu koncerta, dogovara u hodu, spontano. Izvedba nikad nije problem jer bend, iako sastavljen od troje vrlo vještih multiinstrumentalista, tehničkom perfekcionizmu pretpostavlja srčanost i iskrenost kakvu ćete rijetko vidjeti i kod znatno naivnijih i mlađih bendova.

Besmisleno je stoga prepričavati što se sviralo, pa prizovimo tek par najdojmljivijih flashbackova: krckavi starinski ritam iz McNewovog analognog Ace Tone sintesajzera na Two Trains; Kaplanovo skakutanje između seksi soul orgulja i shizofrene akustične solaže na Periodically Double or Triple, razmaknuto drveće i krvava distorzija na početku električnog seta, zatim Ohm, prvo kao uvodna nježna akustična mantra, a potom kao električni trans od jednog akorda s Kaplanovim stage divingom u publiku, suludo zaigrana solaža Ire Kaplana na Before We Run, epska katarza na Blue Line Swinger, te potpuno blesavi bis s obradama Electric Eelsa i predivnom What Can I Say za kraj.

Proklet bio onaj koji je smislio i Wikipedijom proširio opis Yo La Tenga kao 'kvintesencijalnog kritičarskog benda', jer ovakve metafore čine da ljudi bježe od glazbe. Upravo suprotno – Yo La Tengo su bend za raju, koji vas, ali i sebe, tijekom dva i pol sata duge večeri može provesti kroz najširi spektar emocija što ga možemo zamisliti. I zato znamo da je sinoć i njima bilo lijepo.