APSURDISTAN VS: ORA ET LABORA

Što je zajedničko Thompsonu i Dubioza kolektivu?

10.05.2013 u 10:34

Bionic
Reading

Dva albuma s jakim društveno političkim stavovima i glazbeno dijametralno suprotnim stilovima i kvalitetom. I dok se Thompson na novom albumu nada da će nam pomoći Bog jer smo katolici i Hrvati pa će nam sigurno ponovo biti dobro kao u stoljeću sedmom, Dubioza kolektiv gađa ravno u centar problema. Jasno i glasno se sprdaju sa svim društvenim tumorima ovog podneblja, ne dajući prednost ni ljevici ni desnici, već sarkastično komentiraju današnje društvo koje se našlo na kraju slijepe ulice

'Jer ljevica se ponavlja k'o pokvarena traka, a desnica još samo za onaniju je šaka', stihovi su to pjesme 'Tranzicija' grupe Dubioze kolektiv s najnovijeg albuma 'Apsurdistan'. Osim što sam naziv kao i omot albuma dovoljno govori gdje živimo, ovi stihovi precizno opisuju da smo se našli tu gdje jesmo (na dnu) jer smo stalno gledali ili lijevo ili desno, a rijetko kada naprijed. Tako Dubioza na svom šestom studijskom albumu 'Apsurdistan' ponovo gađa tamo gdje treba. Prozivaju i vrijeđaju, smiju se i predlažu, vide i govore o čemu mnogi samo šapću i ne žele vidjeti. Gotovo svih deset pjesama mali su manifesti aktualne političke današnjice Balkana, ali i šire.

Savršeno jasan opis tranzicije koji prolazimo i koji nas je uništio ('Tranzicija'). Potrebna pljuska radnicima i seljacima i sve obespravljenijim građanima koji su zaboravili zašto se slavi praznik rada 1. svibnja ('Prvi maj'). Odličan prikaz života na ovim prostorima ('Kažu'). Izuzetno sarkastičan prikaz ulaska u EU ('Volio BiH'). Oda konzumerizmu i svim negativnim posljedicama ('Kupi'). Tipičan izgovor i ironičan prikaz svaljivanja krivice ('Krivo je more 2'). Cinično sprdanje s predsjednicima BiH, Hrvatske i Srbije ('Brijuni'). Sve veće nezadovoljstvo i rastući bunt širom Europe i svijeta naglasili su pjesmom '99%'. Bajka o tajkunu koji završi u KP domu i kaje se zbog svojih grijehova ('K.P. Dom'). Album završava posvetom preminulom frontmenu grupe KUD Idijoti – Tusti - sjajnom obradom pjesme 'Sjećam se'. Gotovo da nema mane.

Sav taj, doista sjajan i odlično napisan sadržaj kroz stihove koji vas nasmiju, ali vam daju i za misliti, prati istovremeno odlična glazba. Ostajući vjerna ovom podneblju i folkloru balkana, Dubioza je i na 'Apsurdistanu' nastavila dobitnu formulu ska punk rock funk ritmova u kombinaciji s lokalnim folklorom. Istovremeno, lagano su ublažili rock rifove i orijentirali se više na plesni ska stil i klupsku glazbu, naslanjajući se na energiju kojom se proslavio Manu Chao. Kako glazbom tako i svojim stavovima. Dubioza kolektiv i Manu Chao bez problema bi mogli na zajedničku turneju jer sve je više nezadovoljne mase koja voli kada netko jasno i glasno vikne i zapjeva tko je kriv.

S obzirom na sve veći uspjeh i popularnost u Europi i Americi, Dubioza kolektiv je bez ikakve sumnje postala glasnogovornikom 99 posto svih obespravljenih građana koji svakim danom tonu sve dublje i dublje. 'Apsurdistan' je jasan i glasan krik i poziv da se otvore oči i izvadi glavu iz pijeska. Odsada i uz odgovarajuću glazbenu kulisu.

'Okus slobode, miris mokraće u zraku
dok čekamo da svane tapkamo u mraku.
Kamere škljocaju, snimaju bijednike
Savršeno meso za večernje dnevnike.

Zašto da sistem lomi samo naša rebra?
Zar naša strana štapa mora biti deblja?
Račun je jednostavan, sve je vrlo prosto
Nas je 99 njih je 1%.'

Ocjena: 9/10

Novi album Marka Perkovića čekao se punih sedam godina. Još od izlaska albuma 'Bilo jednom u Hrvatskoj'. U tih sedam godina, Thompson i njegov kreativno-razvojni tim posjetili su koncert Rammsteina, preslušali su Laibach, strašno se ljutili na svakoga tko bi ih prozivao zbog ustaštva, popili koju s ljudima iz kreativne agencije Stuidio Nexus da im približe svoje viđenje budućnosti i pošteno zagrijali stolicu oko koncepta albuma 'Ora et Labora'. I sve su položili s pet osim predmeta glazbeni odgoj.

Novi glazbeno-politički manifest hrvatske desnice ponos je i dika svih desničara koji ne vide dalje od svog nosa i koji iskreno vjeruju da su se svi urotili protiv njih ne vidjevši da su oni jedini pravi katolici, Hrvati i da zapravo oni najbolje znaju zašto nam je tako loše u najljepšoj zemlji na svijetu (koju nam je dao svevišnji kad je dijelio komadić po komadić narodima i narodnostima).

Album teatralno otvara 'Sokolov krik' koji poput opernog epa uz gromoglasni zbor, kao u doba nacizma u vrijeme NDH, uz neku megalomansku scenografiju lupa na ponos ponosnim hrvatskim desničarima: 'Mi smo ljudi kršćani, ne bojim se mrijet, Bog je pozva nas da mijenjamo svijet'. Neka odmah na početku bude jasno o čemu se radi. Da bude jasno, niti u jednom jedinom trenutku ili stihu Thompson ne spominje ni NDH, ni ustaše, ni nacizam. To samo tako zvuči autoru ove recenzije. Poput rane faze Laibacha, ali s vidno drugačijim pristupom spomenutoj ideologiji. Vrlo vjerojatno je za očekivati i kazališno ili barem stadionsko uprizorenje 'Sokolovog krika' uz zbor, svjetlosni spektakl, dimnu zavjesu…

U nastavku albuma počinje otvaranje stadionskog koncerta pjesmom 'Dobro došli', ali uz neočekivani sample Franje Tuđmana u kojem pokojni predsjednik Hrvatske govori kako neće dopustiti jugokomunističkim ostacima da unište Hrvatsku. Na kraju tog govora punog mržnje i srdžbe, zvuk para gitarski rif ala Rammstein naglašavajući surovost stvarnosti u kojoj su se našli svi koji misle da su za loše stanje u Hrvatskoj krivi isključivo jugokomunistički zločinci. I onda počinje manifest jadnih desničara i potencijalno teatralno otvaranje stadionskog koncerta: 'Dobro došli, prijatelji moji, hvala Bogu, opet smo se sreli, čisto srce nikog se ne boji, makar su nas ušutkati htjeli'.

Shodno početku albuma, 'Ora et Labora' nastavlja se pjesmom 'Bog i Hrvati' u kojoj ponovo Perković progovara o nama jadnim Hrvatima koje nitko ne razumije, a Hrvatska nam je tako lijepa, a jugokomunisti tako zli itd, itd, itd. Ukratko, ništa što već nismo čuli na albumu 'Bilo jednom u Hrvatskoj' i pjesmama 'Dolazak Hrvata', 'Duh ratnika', 'Neka ni'ko ne dira moj dio svemira', 'Ratnici svjetla', 'Dan dolazi' itd. Uz jednu vrlo bitnu razliku, a to je što ove pjesme izazivaju osjećaj straha, mržnje, nasilja i krvavih očiju svih njegovih sljedbenika koji jedva čekaju da iskale svoj bijes zbog mizernog života na jugokomunističkim ostacima koji su očito krivi za sve zlo koje je snašlo Hrvatsku danas.

I koliko god su se istinski potrudili popraviti koncept hrvatskih vitezova 21. stoljeća, kroz dizajn, kroz produkciju, kroz tipično desničarski način promišljanja aktualno političke situacije, 'Ora et Labora' glazbeno je čvršći od prethodnika, ali sličniji hard rock i heavy metal sceni 80-ih. Uz njegov karakterističan glas i folk momente te poznati ukus njegove publike, Thompson je ponovo dobitnik. Upravo taj heavy/hard zvuk 80-ih zadržao se svih ovih 30 godina u unutrašnjosti Hrvatske (ali i šire), ne ostavljajući mogućnost da mase zaplješću uz neki drugi ritam. Ne računajući narodnjake koje su u međuvremenu jugokomunistički ostaci posijali među Hrvate kako bi im zatrovali glazbeni ukus pa sad ne znaju da li da slušaju Thompsona ili idu u narodnjačke klubove. Ili da zaplešu kada čuju Thompsonovu pjesmu u narodnjačkom klubu.

'Moli i radi' uspješan je nastavak karijere Marka Perkovića Thompsona u kojem će uživati svi njegovi dosadašnji sljedbenici, zgražati se svi koji imaju ikakvu razvijenu glazbenu kulturu, strahovati svi koji su svjesni utjecaja popularne kulture i popularne glazbe na ideologiju masa i brinuti se svi koji ne mogu ne vidjeti i čuti neskrivenu količinu mržnje, srdžbe i bijesa prema svemu i svakome tko misli drugačije.

Ocjena: 5/10