Glazba INTERVJU: JEREMY GARA (ARCADE FIRE)

'I dalje nemamo osjećaj da smo veliki bend'

Ako ste prije godinu dana još i mogli tvrditi da ne znate za Arcade Fire, nakon Grammyjem nagrađenog albuma godine 'The Suburbs' više se nitko ne može praviti lud. Uoči trijumfalnog dolaska, po nekima, najuzbudljivijeg rock benda današnjice na T-Mobile INmusic Festival, porazgovarali smo s bubnjarom Jeremyjem Garom

Arcade Fire od samih početaka ima emotivno dramatičan pristup svim temama. Na nastupima i albumima ne bježite od pretjeranosti: očituje li se to i u vašem privatnom životu i senzibilitetu?

Ne baš, prednost života u Montrealu je ta da imamo velik krug prijatelja i širok umjetnički krug u kojem se krećemo. Svi imamo vrlo slične rasporede. Kad vidite ostale bendove i promatrate kako se ponašaju na turnejama, zaključite da nema previše dramatike u cijelom procesu i da su to vrlo, vrlo normalni ljudi. Dio razloga zašto možemo biti ekspresivni, emotivni i teatralni na pozornici, definitivno je i zbog opuštenog života i stabilnih odnosa koje imamo ostatak dana, kad ne sviramo, vježbamo ili nastupamo. Primjerice, danas cijeli dan radim u svom vrtu i ne posvećujem se ničem drugom. Istinski uživam, pa kad krenemo na turneju imam dovoljno energije za naporan ritam. Izvan benda ne vodimo dramatično uzbudljive živote, svi smo 'ekstremno' normalni i to nam odgovara.

'Ready to Start'
Vaš frontmen Win Butler rekao je kako klasične predodžbe o životu indie rock benda za vas ne vrijede. Postoje li specifična estetska pravila koja možete izdvojiti?

Zbog našeg početnog stava, teško je uspoređivati nas s ostalim bendovima. Naravno, sad smo ubačeni u veću glazbenu mašineriju, ali sve nastojimo pojednostaviti, u smislu toga da se unutar benda cijelo vrijeme dogovaramo oko pojedinosti, kako bismo mogli što bolje kontrolirati izvedbe. To je vjerojatno iritantno ljudima oko nas, koji su isto u organizaciji koncerata, ali na kraju se sve svodi na naše odluke, koliko god se prepirali. Budući da znamo da više nije riječ samo o glazbi, nastojimo zaboraviti cijeli 'vanjski' paket funkcioniranja u velikom bendu. Naime, ako želite doći do publike, realnost je to da se morate pozabaviti i ostalim aspektima: promocijom, prodajom, majicama, nastupima u TV showovima i na radiju… Ali svakako se slažem s tim da nismo tipičan indie rock bend, lijepa stvar je to da i dalje nemamo osjećaj veličine i da uspijevamo držati stvari pod kontrolom, a ne prepuštati ih raznim menadžerima. Uvijek radije angažiramo brojne prijatelje koji nam pomažu.

Pjesme na prvom albumu obojene su privatnim iskustvom gubitka, a 'Neon Bible' i 'The Suburbs' zazivaju apokaliptičnu atmosferu. Imate li neku viziju budućnosti, u kojem smjeru će se razvijati novi album? Što vas najviše određuje?

'The Suburbs' su lirski bili oslikani vrlo kratkim iskustvom kad je pjevačica Régine Chassagne posjetila predgrađe Woodlands u Texasu, gdje je odrastao Win Butler. Jedan put od svega tjedan dana pružio je cijelu semantičku osnovu albuma. 'Neon Bible' puno je više 'razbacan' i oblikovan našim iskustvima s prethodne turneje i na njega je utjecalo jako puno stvari koje smo zajednički doživjeli i inkorporirali u pjesme. Za novi album imamo svega nekoliko pjesama i ponešto gotovog snimljenog materijala. Jako je teško predvidjeti u kojem smjeru će se kretati; uvijek nas na put odvede neka neočekivana sitnica, koja u konačnici definira smjer i postane nositelj cijelog projekta. Možda će sljedeći album biti o mom vrtu, to bi bio moj san.

Kakav je osjećaj nastupati u TV emisijama? Već ste bili u velikim showovima, kod Davida Lettermana i Jona Stewarta, jeste li se već navikli na to?

Mislim da se nikad neću naviknuti, uvijek je jako čudno. Glavni problem je to što je publika udaljena od pozornice, pa djeluje kao statisti. Teško je vidjeti što se s njima događa pa u konačnici svi imamo neki nelagodan dojam, kao da sviramo u praznoj dvorani. Nemamo neki feedback i osjećaj komunikacije. Ja znam za sebe da sam bez toga - izgubljen. Srećom, to se još ne događa često.

'Sprawl II: Mountains Beyond Mountains' uživo u Madison Square Gardenu, u režiji Terryja Gilliama
Ostali članovi navodili su u intervjuima kako crkve kao prostori djeluju jako inspirativno; slažete li se s njima?

Nastupali smo na toliko nevjerojatnih i divnih mjesta. Sad nas najviše intrigira ideja kako kreirati veliki koncert u bilo kojim uvjetima. Imali smo koncerte u nekim objektivno ružnim prostorima, jednom smo ušli među gole betonske zidove i pomislili da ćemo zvučati jako loše i uplašili se da će to biti jedan od najgorih nastupa. Međutim, na kraju je bilo sjajno, jedan od najboljih koncerata koje smo odradili. Zanimljivo mi je ući u prostor i naći inspiraciju bez obzira na okoliš. Prvi koncert turneje odsvirali smo u napuštenoj kući za 50 ljudi i bilo je genijalno. Sljedeći dan smo svirali na parkiralištu velikog šoping-centra, što je isto bilo zanimljivo. Upravo promatram svoj vrt i razmišljam kako bih sigurno uspio nagurati 50-ak ljudi, što je dovoljno za stvaranje krasne atmosfere.

Tko su Vam omiljeni autori i koji su vas umjetnici najviše inspirirali?

Nastojim redovito odlaziti na koncerte i informirati se o novim bendovima. Neki dan sam bio na nastupu njujorškog benda Here We Go Magic, oni su mi trenutačno najdraži. Danas ima stotine i stotine sjajnih mladih bendova i postaje teško pratiti ih. Neki dan sam provjeravao sve račune zbog uređivanja poreza i naišao na odreske o kupljenim albumima samo ove godine, pa sam se šokirao jer sam tek onda shvatio koje količine nove glazbe kupujem i konzumiram. No, opet, zaostajem u drugim stvarima: čitam vrlo malo, upravo sam na zbirci kratkih priča australskog pisca Tima Wintona. Filmove ne gledam, budući da mogu raditi samo ograničen broj stvari. Evo, prošle godine pogledao sam svega dva filma, što je poražavajuće jer jako volim filmove. Kad je bila dodjela Oscara, nisam prepoznao nijedan naslov. Posvetio sam se glazbi.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više