Film ZAGREB FILM FESTIVAL

Očaj i ljepota 'Izmišljenih ljubavi'

Treći dan natjecateljskog programa označio je dugometražni igrani film kanadskog glumca i filmaša Xaviera Dolana, premijerno prikazan na 63. kanskom festivalu

Natjecateljski program trećeg dana Zagreb film festivala otvorio je kratkometražni film 'Sreća' redateljice Šejle Kamerić, inspiriran zbirkom pripovjedaka Mirka Kovača 'Nebeski zaručnici'. Milena Dravić i Olga Kolb, svaka u svojoj dimenziji, nastoje preživjeti. Film je prikazan kao sjećanje, zona u kojoj vrijeme postoji na drukčiji način. Nakon njega uslijedio je jedan od naglašenih favorita festivala.

'Izmišljene ljubavi', dugometražni igrani film kanadskog glumca i filmaša Xaviera Dolana, premijerno prikazan na 63. kanskom festivalu, prikazan je pred publikom koja je do posljednjeg mjesta ispunila dvoranu kina Europa. Drugi film 21-godišnjeg redatelja i scenarista, nakon prošlogodišnjeg pobjednika Zagreb film festivala, 'Ubio sam majku', donosi priču, kao što je razvidno iz samog naslova, o imaginarnom ljubavnom trokutu. Baš kao što je u prvijencu nastojao secirati majčin omiljeni mehanizam manipulacije i krivnje, ovdje se odnosi ponovno vrte oko projekcija, iluzija i u konačnici samomanipulacije.

Dobri prijatelji Francis (Xavier Dolan) i Mary (Monia Chokri) upoznaju Nicka (Niels Schneider), mladića koji se upravo doselio u Montreal. Od susreta do susreta, od trenutka do trenutka, uznemirene bezbrojnim znacima – nekim stvarnim, nekim izmišljenim – Francis i Mary sve su zaljubljeniji, a njihov romantični interes ubrzo prerasta u fanatičnu opsjednutost njihovim svijetlim objektom žudnje.

Marie je pametna, ali neurotična žena, bolno svjesna sebe i svojih problema do razine autoironičnosti, Francis je pretenciozan i hipersenzibilan umjetnik, a Nicolas je nestvarni entitet, materijalizirani Eros, pretjeranim u svim značenjima koja su mu pridodana od strane glavnih protagonista. Dolan na gotovo fetišistički način pristupa estetizaciji tijela, a u centru je nestvarni Nicolas, zelenooki plavokosi kerubin i Adonis. Indolentni Nicolas ne empatizira s likovima iako im vrlo jasno govori da ih voli, nema osjećaj za mjeru, njegov egoizam nije zlonamjeran ništa više od njihove opsjednutosti. Za njega, svijet je velika pozornica (na kojoj je kao plesačica nastupala njegova majka), samo set sa statistima koji treba povremeno presložiti, dok je ljubav preslika vlastite idealizirane vizije narcističkih poremećaja. Kad je u konačnici suočen s realnošću, Francis i Mary više nemaju maske njegovih projekcija, pa samim time postaju nepodnošljivi.

Scene njihovih odnosa s realnim partnerima, u izostanku spasonosnih maštarija, podjednako su mučne koliko i nježne. Vjerojatno zahvaljujući senzibilitetu direktorice fotografije Stéphanie Biron Weber u tim iznimnim dijelovima film funkcionira kao opojan zaborav i ugodna fotelja u kojoj uz šalicu čaja samo treba zametnuti ratio.

Problem same priče je nedostatak dubine i pokušaja da se pomakne od zadane forme, kao da autor još uvijek ne osjeća samopouzdanje životnog iskustva u kojem, osim površinsko glamuroznih fantazija postoji i iskreniji emotivni poticaj koji je u mogućnosti prenijeti zahtjevnijim promatračima. Likovi nisu simpatični, a usporene scene ne ostavljaju dovoljno praznog prostora za odjek njihova očaja i panike usamljenosti, pa je teško suosjećati s njima čak i bez zbližavanja s vlastitim strahovima. Nedostatak pravih uvida (ne) ljubavnog trokuta i njihovu jednodimenzionalnost, autor je nastojao izbalansirati intervjuima u mockumentary stilu likova trajno opečenih vezama. I dok je u njegovom filmskom debiju i poluautobiografskoj priči, postojalo samo par crnohumornih scena koje su filmu dale potrebnu dinamiku, u 'Izmišljenim ljubavima', koristi se učestalim referencama na neurotičnost pop kulture i suvremenih odnosa u stilu Woodyja Allena. Unatoč vizualno dojmljivim scenama i pozivanjima na estetiku Pedra Almodovara, Wong Kar-waija i Jeana-Luca Godarda (što je posebice istaknuto stilom glavne glumice Monie Chokri, koja izgleda kao poster djevojka za francuski novi val), povremeno zabavne dosjetke razbijaju kontekst i samo dodatno potiču dojam dosadne repetitivnosti.

Dolan poput Scorsesea i Tarantina do maksimuma iskorištava slow motion i impresivni soundtrack kako bi dodatno produžio scene u uzaludnom nastojanju da im doda sadržajniju dimenziju. Stilski glazba savršeno pridonosi ugođaju i lako je prepustiti se prizorima funkcionalnim u vlastitim nišama poput izdvojenih trenutaka čiste stilske ugode. Tako ni kič patetika glavne glazbene teme, pjesme 'Bang Bang', pjevačice i glumice egipatskih i talijanskih korijena Dalide, nije odabrana slučajno. Naime, njezin život bio je obilježen glamuroznim nastupima na sceni i velikim ljubavnim tragedijama u privatnom životu, koji su se smjenjivali kao u filmu, a završio je podjednako dramatično: samoubojstvom u 54. godini uz oproštajnu poruku kako je život postao nepodnošljiv.

Upravo oko pitanja brojnih ljubavnih neuspjeha i nepodnošljivosti 'smisla' u svijetu realnih odnosa, Dolan i plete linije neizvjesnosti i potrage za utjehom u injekcijama seruma zamišljene ljubavi u drugu osobu. Opsesija, kao glavna glazbena linija, likove tjera u razočaranja koja nakon niza seksualno frustrirajućih momenata dovodi do otvorenog neprijateljstva i razbijanja grča kulminacijom u fizičkom obračunu kontrastiranom pozadinom romantične seoske idile. No, konačan rezultat je samo ljupka slikovnica bez pravog teksta koju dodatno izvlači odličan soundtrack uz electro pop bendoveThe Knife i Indochine, klasike Bacha i Wagnera i odškrinuta vrata za zreliji rad autora na početku karijere.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još