Film U KINIMA: BAARIA

Film kao dvoipolsatna reklama za pivo

''Baaria' je kolosalna reklama za Stellu Artois', duhovito je zapisao kritičar britanskog Guardiana Peter Bradshaw i s filigranskom preciznošću opisao novi film redatelja Giuseppea Tornatorea, najpoznatijeg po nostalgičnoj drami 'Cinema Paradiso'


Obiteljska saga kroz koju Tornatore progovara o povijesti Italije, 'Baaria' je logičan nastavak njegovih toplih nostalgičnih priča ispričanih iz dječjeg rakursa poput 'Malene' i 'Cinema Paradiso', no svojom ambicioznošću i duljinom trajanja (150 minuta) pomalo zamara. Nema sumnje da je želja autora bila snimiti ep koji će za jug Italije biti ono što je 'Amarcord' za Rimini. No Tornatore nije  toliko spretan redatelj kao Fellini, pa njegova priča umjesto emocionalnosti nudi patetiku, a umjesto humora vizualni kič.

Radnja je smještena u gradić Bagheriu pokraj Palerma, a u središtu priče je vragolasti Peppino, dječak koji u jeku fašističkog režima, u osvit Drugog svjetskog rata, s obitelji živi u teškoj bijedi. Njegov bridak jezik i osjećaj za pravdu donose mu probleme s autoritetima, ali kad odraste pomažu mu da bolje zapliva u političkim vodama kao istaknuti lokalni predstavnik Komunističke partije. Kako vrijeme prolazi, Peppinova obitelj sve je brojnija, a Italija prolazi kroz temeljite društvene promjene koje uključuju ne samo jačanje komunista, nego i mafije i korupcije.

Jedna od najzabavnijih minijatura filma ironična je slika operiranja građevinske mafije - šef gradskog ureda za urbanizam je slijepac koji ispod stola prima mito, a urbanističke planove odobrava na temelju dodirivanja makete grada (što je nedvosmislena aluzija na talijanski film 'Ruke nad gradom' iz '63.) Već i najpovršnije poznavanje urbanističkih problema u Hrvatskoj dovoljno je da bude jasno da bi sličan prizor mogao biti posve prikladan i za zlobni komentar ovdašnje situacije.

'Baaria' je bio prvi film nakon 20 godina koji je prikazan na otvorenju filmskog festivala u Veneciji i s budžetom od 25 milijuna eura jedan je od najskupljih ikad snimljenih u Italiji. Snimao se čak 30 tjedana na setu u Tunisu, glazbu za film skladao je legendarni Ennio Morricone, a među nizom popularnih talijanskih glumaca, uglavnom u cameo rolama, pojavljuje se i Monica Bellucci. Sve je mirisalo na velik i važan film, no Tornatore je propustio priliku za remek-djelo kakvo je priželjkivao. 'Baaria' je film staromodnog štiha unatoč obilatom korištenju specijalnih efekata, likovi i njihovi međusobni odnosi su plošni, stereotipni i nerazrađeni, a radnja se svodi na nizanje labavo povezanih epozoda, bez čvrste dramaturške strukture. Ono što ide u prilog Bradshawovoj tezi o pivskoj reklami s početka teksta, jest činjenica da se zbog svih tih problema gledatelj ne može emocionalno povezati ni s jednim likom, ali romantizirana slika nekog prošlog vremena i vizualna raskoš nude ugodu. Tornatore kao da je uzeo prevelik zalogaj koji nije uspio sažvakati.

Unatoč nedostacima, nepravedno bi bilo Tornatoreov film smatrati potpunim promašajem. Njegova izrazita sentimentalnost i akcent na vizualnom aspektu za mnoge će biti poticajni.

Uostalom, 'Baaria' spada u sam vrh onoga što nam aktualni ljetni repertoar nudi.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još