Film JULIEN TEMPLE U MOTOVUNU:

Punk je odavno izgubio mogućnost društvene promjene

Prvo izdanje festivalskog noviteta Doručak u Motovunu, realiziran u suradnji s Pulskim festivalom knjiga i autora - Sa(n)jam knjige u Istri, otvorio je slavni britanski redatelj filmova i spotova Julien Temple

Ovaj britanski filmaš, proslavljen glazbenim filmovima o najpoznatijem britanskom punk bendu 'Sex Pistols Number 1', zatim 'The Great Rock and Roll Swindle', filmu koji iz rakursa njihova menadžera Malcolma McLarena progovara o uzbudljivu usponu i padu grupe u trenutku kada Johnny Rotten i Sid Vicious napuštaju bend, a 2000. dovršava još jedan dokumentarni film o Sex Pistolsima 'The Filth and the Fury'. Godine 2006. režirao je film o svom dugogodišnjem prijatelju Joeu Strummeru 'The Future is Unwritten', a ove se godine motovunskoj publici predstavlja dokumentarnim filmom 'Rekvijem za Detroit' o propasti Motor Cityja i američkog sna. Također je snimao seriju videospotova za Kinkse, Rolling Stonese, Davida Bowieja, Bryana Adamsa, Depeche Mode, Kennyja Rogersa, Neila Younga, Whitney Houston...

U ležernoj atmosferi kafića na glavnom motovunskom trgu, legendarni filmaš gotovo sat i pol odgovarao je na pitanja novinara i otkrio brojne detalje svog dugogodišnjeg filmskog rada snažno obojanog glazbenim utjecajima.

Kako ste se počeli baviti filmom?

Nisam gledao filmove kao klinac, ali kad sam krenuo na faks i susreo se s djelima Jeana Vigoa, automatski sam se navukao na filmove. Na koledžu smo u programu imali 75 filmova na tjedan i već tada sam znao da neću imati dovoljno vremena i prostora za snimanje svega što sam planirao.

Kad ste se prvi put susreli sa Sex Pistolsima?
Godine 1975. šetao sam se kraj rijeke u Londonu i slučajno čuo buku iz susjedne dvorane. Kad sam se približio, vidio sam najčudnovatnije ljude dotad, imali su irokeze i proizvodili glasnu, energičnu i neobičnu glazbu. Odmah sam ih pitao bi li sudjelovali u mom filmu koji sam počeo snimati kao vježbu na Akademiji i rekli su mi da odjebem. Kad sam se vratio kući, sve je bilo tako nadrealno da sam pomislio da sam sve umislio i halucinirao, nisam znao ni kako se zovu. Rekli su mi da odrađuju prvu gažu za nekoliko tjedana, ali uhvatio sam ih tek na drugom nastupu. Slučajno sam na radiju čuo ime Sex Pistols i znao sam da se nitko drugi osim njih ne bi tako nazvao. Moj kreativan rad na dokumentarcima o njima bio je uvijek inspiriran anarhijom trenutka. Zato ću ih pratiti i dočekati na snimanju i na smrtnoj postelji.

Što mislite o današnjoj industrijalizaciji i komercijalizaciji punka kao pokreta?
Punk koji je nekad bio pokret za rušenje normi postao je opći dio pop kulture, pa nas zato duhovi njihovih likova i promatraju s majica. Danas je glazba getoizirana pa ne postoji više takav globalni pokret.

Kako ste upoznali Joea Strummera, frontmena benda Clash?
Joe Strummer oženio se najboljom prijateljicom moje supruge, često smo kampirali zajedno. On je bio divna osoba, film o njemu radio sam iz srca, iako je teško napraviti film o bliskom prijatelju i velikom čovjeku. Tada, krajem 1976. morao sam birati između suprotstavljenih tabora: Sex pistols ili Clash. Radilo se o mimoilaženju u stavovima.

Kako se osjećate 35 godina nakon buđenja punk pokreta?
Imam dvojake osjećaje naspram toga. Punk je odavno izgubio mogućnost društvene promjene. Sedamdesetih bio je prijetnja i imao veliki potencijal. Naravno, ako se samo 'nosite' kao panker, stagnirate promjenu. Morate imati to u sebi i biti slobodni da se upustite u vlastitu pobunu, a ne da se obučete kao Sid i pratite njegovu viziju.
Danas ne postoji tako oslobađajući i subverzivan utjecaj u glazbenom mainstreamu. Postoje razni zanimljivi glazbeni pravci, ali oni su razjedinjeni i opstaju samo u svojim suburbanim internetskim nišama, bez jasnog objedinjenja.


Što je kod vas pobudilo interes za marginalne dijelove društva?

Prirodna buntovnost i otac koji je od najranijih dana usađivao ljevičarske stavove. Živio sam okružen radničkom klasom, ali otac je bio intelektualac koji je cijeli obitelj educirao o politici i glazbi na vrlo klasičan način. Uvijek sam slušao riječi pjesama, one su mi bile iznimno bitne, ali kad bih radio film, koncentrirao bih se na utjecaj te glazbe u društvu, njihovu socijalnu i kulturnu pozadinu. Što nam znači u određenom periodu.

Zašto je Sid Vicous nosio svastiku?
Odgovor je jednostavan, da bi šokirao i poticao ljude na reakciju. Snimao sam ga u Parizu u židovskoj četvrti gdje je nosio svastiku iz čiste provokacije. Lokalno stanovništvo je poludjelo, međutim on je bio zadovoljan što je uzburkao duhove. Sada ta ista industrija koju je on vrijeđao, uzvraća udarac stavljajući ga na majice.

Što pomislite kad vidite današnje pankere?

Da su gori od nekadašnjih hipija.

Film 'Absolute begginers' je, unatoč stjecanju kultnog statusa, propao na kinoblagajnama i uništio producente.
Da, nastojao sam unijeti punk stav u mainstream način pristupa ogromnom projektu i to je bilo jako teško. Upao sam u velike nevolje iz kojih sam se financijski izvlačio sljedećih dvadeset godina, ali eto me, opet sam iza kamere.

Što vas inspirira da odaberete određenu priču?
Tendencija da otvorim neko novo poglavlje, da se osjećam ostrašćeno i povezano s temom. Iako, mislim da bih mogao napraviti i film o bendu koji mrzim kad bih našao ispravan kut i gledište.
Obično je dovoljna jedna radikalna ideja da pokrene proces. Upravo radim na organizaciji snimanja filma o jednom takvom bendu, koji inače prezirem. Za sada nemam još jasno razrađen plan, ali imam nit vodilju. Inače je jako teško živjeti radeći ono što želite. Puno je lakše zarađivati za život radeći ono što ne želite i onda se tim novcem posvećivati onome što volite.

Dokumentarni film 'Rekvijem za Detroit' bit će prikazan u petak na zatvaranju festivala.
Htio sam pokazati propast jednog grada. Ali opet, s druge strane, mislim da je jako zanimljivo odrastati na takvom mjestu. Mladi tamo u nedostatku reda mogu kreirati svoja nova vlastita pravila i doći do novih pokreta i novih razmišljanja.

Zašto ste snimali i spotove za komercijalnu glazbu, primjerice za Whitney Houston?

Zbog ogromne količine novca. To je bio jedini motiv, ali ona mi se tijekom suradnje svidjela kao osoba. Jednom smo letjeli zajedno od New Yorka do Los Angelesa, naravno u prvoj klasi i ona je mrtva hladna zapalila cigaretu. Uzrujane stjuardese potrčale su prema njoj i rekle da je pušenje u avionu strogo zabranjeno i da će platiti veliku kaznu. Odmah je upitala koliko mora platiti, a kad su odgovorile: 1.000 dolara, izvukla je iz džepa tisuću dolara i nastavila pušiti. Samo deset minuta nakon incidenta zapalila je sljedeću cigaretu. Bila je buntovnica s velikom novčarkom.

Ako je punk donio revolucionaran pristup, što bi danas bilo rješenje i odgovor kako pokrenuti angažirane promjene?

Ljudi su u opasnosti, jer su prva vrsta koja sama kreira vlastito izumiranje. Moramo se ujediniti, globalna povezanost čini to mogućim. Različite grupe trebaju razvijati ideju da su potrebne jedne drugima i da se moraju držati zajedno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još