Film SUBVERZIVNA LATINOAMERIKA

Čileanski psiho-Travolta susreće kubanski komunizam

'Kompleksni laboratorij suvremenog latinoameričkog filma' jedan je od atraktivnih filmskih programa ovogodišnjeg Subversive Film Festivala. Pogledali smo sve naslove koje nudi i evo što vam možemo preporučiti

Osim nekih očitih imena koja svako malo prohujaju našim kinodvoranama, poput Alejandra Gonzáleza Iñárritua, Alfonsa Cuaróna i Guillerma del Torra koji se odavno opredijelio za život u Hollywoodu, latinoamerička kinematografija nije baš svakodnevno dostupna na velikom platnu hrvatskih kina. Posebno ona novijeg datuma, zbog čega je ovogodišnji filmski program 'Kompleksni laboratorij suvremenog latinoameričkog filma', koji je filmski kritičar Dragan Rubeša složio za ovogodišnji Subversive Film Festival, dodatno atraktivan i zapravo se – čak i onda kada naslovi nisu izravno, 'na prvu' politizirani – savršeno uklapa u problematiziranje političkih pitanja koja su tijekom 20. stoljeća, ali i u ovom novom kaosu u kojem živimo, uvijek bila 'najproblematičnija' istočno od Rio Grandea.
'Tony Manero'


Štoviše, Subversive nam u jednom od ovogodišnjih programa nudi čak i mali uvid u novovalnu latino kinematografiju, kroz predstavljanje opusa Glaubera Roche, jednog od čelnih imena političko-filmskog pokreta Cinema Novo, no ako vas zanima što to nudi latinoamerički film koji je u novom mileniju uporno zaobilazio naše prostore, kročite u laboratorij i dobro zavirite u epruvetu. Samo bez straha, neće vam eksplodirati u lice.

Osim možda kao ugodna bomba gotovo-pa-savršenstva, kakva je TONY MANERO redatelja Pabla Larraina, najrazvikaniji (višestruko nagrađivani čileanski kandidat za Oscara), najatraktivniji i široj publici možda najzanimljiviji komad braka psihologije i povijesti u selekciji, prljava saga o snovima, ludilu i plesu u doba vojne diktature, kada je zemlju gazio Pinochetov zločinački režim. Film nazvan po glavnom liku 'Groznice subotnje večeri' upravo se bavi životom u mračnim vremenima, ali jednim jednako mračnim umom, onom Raula Peralte (genijalni kazališni glumac Alfredo Castro), koji sanja o uspjehu u šoubiznisu unatoč političkoj i socijalnoj apokalipse zemlje. Apokalipsa se, dakle, odvija i u glavi samog Raula, čileanskog Manera koji je, eto, usto i psihopatski ubojica spreman ubiti staricu zbog kolor televizora ili prodavača staklenih podova za bolji light show efekt na plesnoj pozornici. Impresivan, metaforičan, koliko izravan i ultrarealističan, 'Tony Manero' jedan je od onih filmova koji ne smijete propustiti.

S druge strane, neće biti velike tragedije ako slučajno propustite solidan, ali pomalo naporan argentinski film CASTRO Aleja Moguillanskyja koji ima sjajnu ideju i barem polovinu sjajne izvedbe iste te ideje, no koji negdje na polovini počne umarati onako kako se njegovi likovi počnu umarati od konstantnog trčanja. 'Castro' nema nikakve veze s Fidelom, a govori o bijegu sredovječnog lika iz naslova – od koga i zašto bježi nije jasno, ali ovaj simbolični film potjere lijepo se igra s osnovnim postavkama špijunskog žanra, odvodeći ih na novu razinu teatralnosti i dinamike, s jednako dinamičnom 'mitraljeskom' razmjenom iznimno bizarnih dijaloga/Q&A sesija, koji su na kraju balade, uz scena razglednica s argentinskih ulica, najzanimljiviji dio cijele stvari. Dobar, ali ne i sjajan, najkraće rečeno.

promo

Koliko bolivijskih filmova imate prilike pogledati u životu? Ne previše, pa stoga pogledajte JUŽNU ZONU Juana Carlosa Valdivije prvenstveno iz znatiželje i kinematografskog avanturizma, a zatim i jer je film – odličan! Nazvan prema bogataškom centru grada La Paza, 'Južna zona' upravo je sjajni portret bolivijske 'buržoazije', obitelji iz više klase i njihove svakodnevice, kao i njihovih batlera i spremačica koji dolaze iz nižih, 'indijanskih' slojeva 'ajmarskog proletarijata'. Fantastično snimljen i savršeno voajeristički režiran s kružnom kamerom koja špijunira događanja, film vas hipnotički usiše u promatranje naoko smirenog, ali uzavrelo napetog susreta luksuza i neimaštine. Pritom nema neku preciziranu radnju u tradicionalnom smislu te riječi, samo epizode iz bolivijske bogataške svakodnevice uoči radikalne promjene društvenog i političkog poretka ostvarenog dolaskom Moralesa na vlast, tj. gotovo pa revolucionarnim događajem koji je 'sluge' naglo pretvorio u 'gospodare'.

Atraktivan je i program dokumentarnih filmova koji predvodi Jose Padilha kao najveća zvijezda, zapravo najslavniji doktor u 'Laboratoriju', u Hrvatskoj znan po igranom berlinskom pobjedniku 'Elitna postrojba', a u svijetu dokumentaraca po genijalnom 'Bus 174' iz 2002. GARAPA je jedan od njegovih dokumentarnih filmova novijeg datuma, iako crno-bijeli i snimljen kao zapis iz nekog starog, mračnog doba – ne bismo li vrlo brzo postali svjesni da snimke bijede iz brazilskih slamova ne pripadaju razdoblju od prije tridesetak godina, već današnjici u kojoj ljudi pred Joseovim kamerama demonstriraju kako izgleda život daleko od asfalta i šoping centara. One nemilosrdno bilježe bijedu, glad i nasilje najsiromašnijih, onih čija se egzistencija svela na puko preživljavanje. Pravi crnjak, ne samo zato što doslovno nema boje.

'Južna zona'
Ako je 'Garapa' primjer distopije neimaštine, meksički ALAMAR redatelja Pedra Gonzalesa-Rubije ima utopijski karakter, pozitivan u svom portretiranju života izvan klasičnih civilizacijskih koordinata, kao saga o životu oca i djeteta, koji provode kratko zajedničko vrijeme u ribarskoj kućici na moru, uživajući u lovu, prirodi, radu i lijenosti. Kao dijete Talijanke i Meksikanca, klinac živi s majkom u Rimu, a njegov posjet ocu na drugom kraju ne samo svijeta, već i životnog stila, prilika je za malca da odrasta daleko od neona i pizzerija, baš kao što je 'Alamar' prilika za prosječnog gledatelja da nakon napornog dana provedenog uz e-mail, SMS i uredske papire odmori mozak i srce uz nešto što Rubeša u katalogu festivala savršeno sažima u dvije riječi: čisti zen. Priča o odnosu među ljudima, ali i odnosu ljudi i njihovog okruženja na kraju je, bez imalo napadnosti, ispao boljom ekološkom propagandom od svega što nam je 'zelena mafija' nabijala pod nos od Ala Gorea naovamo, a Pedrova tehnika kamere kao 'muhe na zidu' na istinski je fascinantan način zabilježila život i cjeloviti, zaokruženi emocionalni raspon protagonista uhvaćenih u toj jednoj životnoj epizodi. Baš kao bajkoviti san o savršenom braku čovjeka i prirode, zbog kojeg je, na kraju krajeva, i propao brak čovjeka i žene.

Kubanka Camila Guzman Urzua pokušala se u dokumentarcu ŠEĆERNA ZAVJESA pozabaviti raskorakom između želja i mogućnosti, prošlosti i sadašnjosti, djetinjstva i odraslog sagledavanja svijeta, razlikom između pogleda na socijalističku kubu kroz oči pionirke s crvenom maramom i odrasle žene koja mora plaćati hranu i režije. Je li uistinu mantra da je 'nekada bila bolje' uvijek rezervirana za odgovor 'da, samo zato što si nekada bio mlad'? Načina na koje se moguće pozabaviti potragom za odgovorima ima nekoliko, ali Camilla je nažalost odabrala najlošiji. Istina, metoda intimističkog dnevnika može biti sjajna, što je pokazalo njezino dominiranje dokumentarnom scenom posljednjih nekoliko godina, ali 'Šećerna zavjesa' je u svojoj dekonstrukciji promašenosti komunističke utopije ispala banalna, dosadna i ništa više od nostalgičnog cmizdrenja. Nije čudo da je ovaj uradak iz 2005. bio njezin prvi i zadnji, no srećom u programu ima sasvim dovoljno drugih stvari da 'Šećernu zavjesu' možete preskočiti tražeći 'onaj jedan dan' kada vam je potreban odmor od sjedenja u kinu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još