Film ŽELIMIR ŽILNIK ZA TPORTAL:

'Studenti najavljuju što će biti kad narodu prekipi'

Želimir Žilnik Izvor: Promo fotografije Human Rights Film Festival , Autor:Human Rights Film Festival

Želimir Žilnik, jedan od 'prvoboraca' zabranjivanog jugoslavenskog 'Crnog filma', ovaj vikend gostuje u Zagrebu. 'Popričali smo' e-mailom s legendarnim redateljem, o filmu, društvu, politici, medijima, studentima...

'Za ideju – protiv stanja' naziv je knjige eseja/DVD-a koji seciraju umjetničko stvaralaštvo legendarnog novosadskog redatelja Želimira Žilnika, proganjanog i zabranjivanog autora klasika kao što su 'Rani radovi', 'Tako se kalio čelik' i 'Tito po drugi put među Srbima', a koja je izišla u izdanju Playground produkcije i Centra za nove medije kuda.org. U zagrebačkom Dokukinu Croatia, 4. prosinca, knjigu će uz projekcije svojih radova promovirati Žilnik osobno. Tim smo povodom s redateljem napravili mali intervju koji tek načinje teme o kojima će se iscrpnije razgovarati u petak.
'Žurnal o omladini na selu zimi'


Sedamdesetih su vas trpali 'u bunker', a projekciju 'Ranih radova', berlinskom Zlatnom medvjedu iz 1969. unatoč, u zemlji ste imali tek 1982. Postoje li i danas neki 'bunkeri' u Srbiji, ali pripremljeni po drugim kriterijima ili je 'demokracija' (zajedno s tehnološkim progresom) dovela do toga da se može snimati doslovno sve – sve dok imate ideju, tehniku i nešto novca?

Danas je teže videom ili filmom izazvati medijsku pažnju, otvoriti debatu. Ignoriranje i prešućivanje su metode na snazi. Traži se marketinški filmski potencijal, što je najčešće banalno: izmišljotine ili stvarni podaci o nastranostima, odjeći ili automobilima interpretatora, izveštaji gdje je ekipa jela i kako se iznapijala...

Često sam mentor međunarodnih filmskih radionica pa i u Krškom, dvadesetak kilometara od Zagreba. Tu su djevojke i mladići napravili, u posljednjih sedam godina, preko 130 vrlo zanimljivijih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Među boljima u regiji. Ali je to napravljeno jednostavno, efikasno i s relevantnim temama – bez ikakvih financijskih, modnih ili seksualnih. Normalno, nikada nisam čuo da je išta od toga u bilo kojem mediju u Hrvatskoj ugledalo svjetlo dana.

Kad je bilo lakše snimati filmove – onda kada se moglo doći do (uglavnom državnog) novca, ali se zabranjivalo konačni proizvod ako nije bio po volji vlasti ili danas, kad je teže doći do novca ako nisi posve tržišno orijentiran, ali se zato praktički može snimiti sve kućnom kamerom te distribuirati snimljeno na sto načina, od DVD-a do interneta i mobitela?

Bez iluzija: s digitalnom tehnologijom i računalom za montažu, vi ste slobodan čovjek. Nekadašnja tehnika je bila nedostupna i skupa. Pomislite samo na nabavku 35-milimetarskog negativa, dozvolu da to razvijete i kopirate u laboratoriju, a zatim da dođete do montažnog stola koji je bio ogroman i težak kao koncertni klavir.

promo

Video revolucija puno je toga promijenila... Podržavate li niskobudžetnu scenu, s obzirom na to da ste i sami tijekom svojih egzila od progona u SFRJ i kasnije od Miloševića snimali za jako malo novca, jako 'sirove' filmove...?

Tako snimamo i danas: dv ili HDV kamera, Adobe premier u montaži, niski budžet...

Čak i kada ste otišli u Njemačku, tamo ste snimili 'Javno pogubljenje' kao svoj prvi 'film iz dijaspore' pa su vas odmah zabranili – tražite li Vi probleme s cenzorima ili oni jednostavno nalaze Vas?


Zna se što su tabu teme u određenim društvima i vremenima. Treba se samo odlučiti: riskirati ili ne.

Rizici nisu samo politički – navodno je dokumentarac 'Crni film', za potrebe kojeg ste doveli beskućnike u svoj stan, uzrokovao raspad Vašeg braka? Je li to istina i je li to posljedica 'žrtvovanja za umjetnost' ili samo koincidencija?

To je tipičan primjer slučaja. Umjesto da se razmisli i napiše tekst o temama koje film pokreće, a to su ontološka pitanja samog dokumentarističkog rada, intervencije u nečije živote i filma kao oruđe da marginalci progovore, u prvi se plan stavlja ovo. Film je snimljen 1971. Ja se jesam razveo, ali 1978. U međuvremenu smo doživjeli to da mi je onemogućen rad u Jugoslaviji, u jesen 1971. zabranili su mi dugometražni film tijekom proizvodnje, a svi dotadašnji filmovi povučeni su iz distribucije. Zatim sam otišao u emigraciju...

Što uopće stavljate na prvo mjesto: 'Žilnika kao redatelja' ili 'Žilnika kao aktivista'? Ili je to, kao i do sada, još uvijek posve nerazdvojno?

Pojma nemam.

U knjizi 'Za ideju – protiv stanja', jedan od eseja naziva Vas 'jednim od posljednjih marksista filma'. Vidite li Vi sebe kao takvog i što to uopće danas znači, na pragu 2010. godine?

Na to bi trebao odgovoriti taj pisac eseja.

'Marble Ass'
Jedna od stvari protiv koje ste se bunili krajem šezdesetih, s 'Ranim radovima', ali i brojnim drugim naslovima, bila je 'gerontokracija' – kad gledate ove prostore danas, mislite li da bili bolji da njime vladaju mladi ljudi ili su 'novi mladi' u većini slučajeva promašeni slučaj, koje ne zanimaju neke nove šezdesetosmaške revolucije, već jutarnje kave u šoping-centrima i mobiteli iza jednu kunu?


Po iskustvima iz posljednjih dvadeset godina, još snažnije od sukoba generacije na površinu je u svim postkomunističkim društvima isplivala podjela na parazitski sloj nesposobnih autoritaraca, koji nabacuju različite maske kako bi sačuvali privilegije: od partijskih aparatčika, preko zajapurenih nacionalista i vjernika do spekulanata.

Na drugoj strani su oni koji žive od svog rada i znanja, plaćaju uredno porez i sve su siromašniji. Ta se podjela proteže kroz sve generacije.

Također, u mladosti su vas jako inspirirale studentske bune šezdesetih – jeste li upoznati s novim pobunama na hrvatskim fakultetima i kakav je Vaš stav o njima, ako jeste? Je li buna, koliko god uspješna ili neuspješna bila, dokaz da ipak ima politički osviještenih mladih ljudi u današnje doba 'postpolitike'?


Povijest se ubrzava. Pomislimo samo koliko se u svijetu pa i na prostoru bivše države dogodilo promjena koje nitko nije predvidio. Studentski protesti u Zagrebu, posljednjih dana i u Beogradu, a tijekom nekoliko mjeseci u kontinuitetu u Beču, nagovještaj su što će se dogoditi kada narodu prekipi.

Vidite li danas neku generaciju koja bi mogla naslijediti generaciju Crnog vala? Postoji li uopće ikakva nada da se neke nove generacije s ovih prostora ponovo nametnu kao jedna od vodećih sila u europskom filmu?

Kao sto kažem, svijet se nevjerojatno promijenio. Sada gledamo zanimljive filmove ne samo iz Kine i Indije, nego i iz Gane i Nigerije. Stotine filmova. Naš prostor je po svemu, od politike do ekonomije, prilično irelevantan. Tako je i s kinematografijom.

U posljednje se vrijeme upravo bavite 'tranzicijskim temama', odnosom Europske unije prema autsajderima... Što je sljedeće nakon trilogije Kenedi? Imate li neki novi projekt u planu i hoće li se ova tema još neko vrijeme protezati u Vašem stvaralaštvu ili imate neke nove 'tematske opsesije' koje biste voljeli načeti ili ste ih načeli svojim novim uratkom 'Stara škola kapitalizma'?

'Stara škola kapitalizma' prikazuje se u Srbiji, a od prije neki dan i s velikim zanimanjem u Sloveniji. Boravak u Zagrebu ću iskoristiti za pokušaj dogovora prikazivanja u Hrvatskoj.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još