Kaja Šišmanović na ZagrebDoxu će predstaviti svoj prvi film, dokumentarac ‘Kak’ je doma’ koji iz perspektive osamnaestogodišnje kćeri govori o rastavi roditelja
Kaja Šišmanović devetnaestogodišnja je studentica prve godine režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. I prije no što je upisala fakultet, na nagovor prijateljice prijavila se na filmski kamp beogradskog festivala angažiranog filma Slobodna zona gdje je sudjelovala u dvotjednim radionicama koje su vodili filmski profesionalci iz regije bruseći ideje za svoj prvi film.
Godinu dana nakon, pod mentorstvom redatelja Nebojše Slijepčevića, dovršila je ‘Kak’ je doma?’, a uzbuđenje pred hrvatsku premijeru možda najbolje opisuje kad kaže da joj je nevjerojatno kako je lani Dox pratila s akreditacijom volontera, a sad ima pravu, ‘Guest’ akreditaciju i jedva čeka vidjeti reakcije nepoznatih ljudi na svoj film.
Kako je sve počelo?
Paralelno s prijavom na Slobodnu zonu, krenuo je razvod mojih roditelja. Prijavila sam sinopsis, a kako je uvjet da tema bude nešto angažirano, odlučila sam pričati priču o djeci razvedenih roditelja i o tome kako ih se tretira u društvu. Na kraju je film ispao potpuno nešto drugo od onog što sam prijavila. Imala sam trideset sati snimljenog materijala, a snimala sam sve što se doma dešavalo kako god sam stigla, malo kamerom, mobitelom, fotićem, pa je postajalo jasnije da neću raditi film o djeci rastavljenih roditelja nego o sebi i svojoj obiteljskoj priči.
Odakle motivacija i hrabrost za toliko osobnu priču?
U školi sam primijetila da mi profesori idu na ruku s dogovaranjem ispitivanja i da me svi okolo tapšu po ramenu i tješe zbog rastave roditelja. Nije mi bilo jasno što se dešava i zašto su svi nastrojeni tako pokroviteljski jer sam cijelo vrijeme bila dobro i nisam njihov razvod doživljavala kao nešto strašno jer smo uvijek imali prijateljski odnos i nisam imala osjećaj da ćemo izgubiti obitelj.
U filmu se pojavljuju tri generacije žena u obitelji i prikazan je njihov različit odnos prema braku. Što vas je potaklo na taj pristup temi?
Inspirirala me baka koja kaže da se nikad nije razvela ‘zbog dece’ i da se žrtvovala za obitelj da bi svi ostali na okupu. Njezina priča onda se lomi na njenim kćerima koje se rastaju nekako u isto vrijeme. Obje su jake žene, a opet pola života su u dvojbi između toga kakav život vode u odnosu na ono što od života ustvari žele i postavlja se pitanje koliko je tog bakinog strogog pristupa ostalo u njihovoj generaciji, odnosno koliko se smanjuje ‘bakin koncept’ i koliko tog koncepta ostaje u svakoj od nas.
Kako je baka reagirala kad je vidjela film?
Obožavam svoju baku i ona mene obožava jer sam joj prva unuka. Zato mi uvijek ima potrebu davati savjete. Kad smo gledale film, rekla je: ‘Viš kak sam ovo lepo rekla. Vidiš da je baka u pravu.’ Ustvari sam jako sretna jer mislim da je film nekako pomogao i njoj da vidi kako nema ništa loše u tome što je i sama promijenila odnos prema braku jer kad je sad pitam bi li išta promijenila u životu i bi li se rastala, kaže da bi. Kad je krenula priča oko rastave mojih roditelja, bila je jako nesretna, ali je s vremenom prihvatila da je bolje razvesti se nego ostati nesretan u odnosu. Mislim da je baka malo opustila svoj stegnuti stav i da je dozvolila da se u teti i mami realizira ono što ona nije mogla i na kraju je prihvatila njihove životne odluke.
Koje su vaše odluke i planovi vezani uz daljnje bavljenje filmom? Zadaje li ovaj prvi film dokumentarističku formu ili razmišljate o igranom?
Daljnji planovi su mi, uz to da završim faks, da u biti samo pokušavam ostvariti ono što mi padne na pamet. Forma mi uopće nije presudna, zasad me jednako zanima i dokumentarno i igrano. Mislim da je samo stvar u izboru pristupa temi, jer se sve situacije mogu filmski prikazati na beskrajno mnogo načina, kao i to da, bez obzira na to koliko se ta dva roda razlikuju, stil se može unijeti u oba.
***
Glavni sponzor ZagrebDoxa je Hrvatski Telekom pa će ljubitelji dokumentarnog filma diljem Hrvatske moći i u vlastitom domu uživati u filmovima najboljih europskih autora, višestruko nagrađivanih na svjetskim festivalima. Od 24. veljače 2013. u redovnoj ponudi MAXtv videoteke moći će se premijerno pogledati dokumentarni filmovi: 'Ramin' (Audrius Stonys), 'Ljudi koji sam mogao biti, a možda i jesam' (Boris Gerrets), 'Katka' (Helena Třeštíková), 'Problem s komarcima i druge priče' (Andrey Paounov) i 'René' (Helena Třeštíková). Riječ je o pet raznovrsnih naslova koji u fokus postavljaju niz generacija i progovaraju o različitim problemima - od tinejdžerske ovisnosti preko problema zatvorenika pa sve do univerzalnih tema poput potrage za ljubavlju i primjene suvremene tehnologije pri dokumentiranju stvarnosti.
